ŽETVA PRAZNINE
Teško je pojmiti veći ponor od onoga koji muškarac otvori u ženi, budeći u njoj plime kojima ne namjerava ploviti.
To je zločin duha u kojem se ne koristi oštrica, već najfinija svila obećanja, pogleda i prisutnosti, sve dok se njezino biće ne rastoči u nadi.
Takav čovjek ne dolazi da bi gradio, već da bi se ogrijao na vatri koju je sam potpalio, ne mareći što će, kad on ode, ta ista vatra postati njezin jedini neprijatelj.
Strah od vlastite praznine on pokušava ispuniti tuđim drhtajima, poput opsjenara koji krade boju s leptirovih krila samo da bi na trenutak uljepšao svoj sivi svijet.
Kradljivac je proljeća koji nakon prvog cvata bježi u sjenke, ostavljajući iza sebe pustoš koju ni godine šutnje ne mogu prekriti.
Njegov grijeh je ontološke naravi!
Upliće se u tuđu sudbinu bez namjere da u njoj ostane, prekidajući niti koje nije sam ispreo.
Probuditi ljubav, a ne useliti se u nju, isto je što i otvoriti vrata neba nekome tko nema krila, a zatim ga ostaviti da stoji na rubu vječnosti, gledajući u mrak.
To je bijeg od odgovornosti postojanja, odbijanje da se bude ogledalo u kojem će se ogledati nečija bol i radost.
Bira sigurnost svojeg plićaka jer se boji dubine koju je sam izmamio, nesvjestan da se bježeći od ženine ljubavi zapravo zauvijek zaključava u tamnicu vlastite nebitnosti.
On postaje čovjek bez odraza, vječni prolaznik kroz tuđe živote koji se nigdje ne smije zadržati, jer bi ga stvarna blizina mogla razotkriti kao varku.
Na koncu, on ne ostavlja samo slomljeno srce!
On ostavlja metafizički nemir, sumnju u sam smisao svjetla.
Dok žena ranjena ništavnošću, uči kako iz pepela podići novo sunce, on nestaje u magli vlastite nedorečenosti.
U onostranom poretku stvari, tamo gdje se važu samo nevidljivi tragovi, on postaje čovjek-sjenka, biće bez težine koje se više nigdje ne može usidriti.
Jer onaj tko svjesno probudi život u drugome, a onda mu okrene leđa, gubi pravo na vlastito utočište.
Gubi pravo na vlastiti mir!
Trebao bi ostati vječni prosjak pred vratima ljubavi, osuđen da je prepoznaje u svakom prolazniku, ali da je više nikada – ni u jednom životu – ne dotakne rukom.
Žena će preboljeti!
Sunce se uvijek vrati onima koji znaju čekati.
Ali on?
Ostati će zarobljen u vječnom sumraku vlastitog bijega, tražeći u mraku odraz čovjeka koji je propustio postati onog dana kada je pobjegao od ljubavi koju je sam dozvao.
___________
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @ Maja Šiprak