SVILENA TIŠINA IZGUBLJENOG KOPNA
Još uvijek osjećam miris kiše koja nikada nije pala, onaj teški, baršunasti zrak koji najavljuje preobražaje.
Ušao je u moj život nečujno, kao što se sjena uvlači u kut sobe dok sunce zalazi.
Nisam ga tražila.
Osim ponekim pogledom.. ?
Moje su ruke navikle na hladne rubove samoće, na redove knjiga i suho cvijeće između stranica dnevnika.
Bila sam utvrda koja je zaboravila da ima vrata.
I onda, bez kucanja, dogodio se On.
Nije to bio susret tijela, već prepoznavanje dviju tišina koje su se godinama tražile po hodnicima tuđih sjećanja.
Voljeti ga nije bilo stvar odluke.
Bilo je to disanje!
Svaka moja misao bila je soba u kojoj je on već sjedio, svaka moja riječ bila je pismo koje mu je odavno upućeno.
Postojala sam intenzivnije nego ikada prije, kao da je netko napokon izoštro leću kroz koju sam promatrala svijet.
Pejzaži su postali oštriji, a boje bolnije.
Izgubila sam ga baš u trenutku kada je moja ljubav postajala kristalna, prozirna i toliko teška da je zemlja pod mojim nogama počela pucati.
Kažu da se najviše gubi onda kada se najviše ima, jer tada je strah od praznine najglasniji.
Emocija prema njemu bila je otvorena rana kroz koju je iscurilo sve što smo mogli biti.
Nestao je kao što nestaju snovi pred svitanje – ne s krikom, već s polaganim blijedilom rubova.
Sada sjedim u sobi koja miriše na stari papir i vlagu.
Prozori su zamagljeni, a ja više ne brišem staklo da vidim ulicu.
Što će mi ulica ako on njome ne prolazi?
Ruke su mi ponovno prazne, ali to više nije ona stara praznina.
Ovo je prostor ispunjen njegovim odsustvom, gusta tvar koja me guši i hrani u isto vrijeme.
Ponekad mi se učini da ga vidim u odrazu ogledala, odmah iza mog ramena.
Okrenem se, ali tamo je samo titraj zavjese.
Netko je jednom napisao da su uspomene samo krhotine ogledala u kojima pokušavamo sastaviti vlastito lice.
Moje je lice sada nepoznato, iscrtano mapama puteva kojima nikada nećemo prošetati.
Vani je noć.
Mjesec je hladan i dalek, poput oka koje promatra, a ne vidi.
Čujem korake na stubištu, ali znam da to nije on.
To je samo vrijeme koje prolazi, teški koraci sati koji se ruše u bezdan.
Vrata su pritvorena.
Uvijek su pritvorena.
Ali ključ... ključ je možda već odavno s druge strane, u rukama nekoga tko više ne zna moje ime, ili ga izgovara samo u snu, tamo gdje se spajaju nebo i voda, u onom modrom prostoru gdje prestaje svaka priča...
Tamo gdje se tišina napokon pretvara u....
Maja Šiprak @ STOME TIŠINE/ Zapis na rubu loma