SAKRAMENT U ZJENICI NESTAJANJA
Imam oči koje su vidjele previše od ovog svijeta, ali i dalje uspijevam u njima sačuvati nježnost sanjara!
U tom pogledu, dubokom i tamnom poput napuštenog rudnika srebra, nataloženi su slojevi tuge koju nitko ne broji.
Ja sam sakupljačica tih neizrecivih supstanci.
Dok drugi grozničavo gomilaju novac ili materijalne dokaze svog postojanja, ja u bore sjećanja slažem dane koji su nas izdali, sate koji su mirisali na neizgovorena zbogom i trenutke koji su bili previše lijepi da bi preživjeli dodir stvarnosti.
Moja je imovina nevidljiva.
Ali ona krvari, živa je rana koja pulsira u ritmu nekih dalekih, potopljenih gradova unutar mene.
Biti ona koja je vidjela previše znači nositi u očima pepeo spaljenih iluzija.
To je pogled koji poznaje anatomiju boli, koji je gledao kako se najčvršći mostovi ruše u tišini i kako se lica voljenih polako pretvaraju u strance. To su oči koje su se umile gorčinom, ali su nekim čudom odbile da otvrdnu u kamen.
Zadržati nježnost sanjara u takvom svijetu je vrhunski čin mučeništva i poezije.
To je ona sveta tvrdoglavost kojom, usred ruševina, i dalje biram da vidim kako se svjetlost lomi kroz kap kiše na prozoru, čuvajući tu krhkost kao posljednji bedem pred ništavilom.
Sakupljam te sate kao što se sakupljaju kapi krvi na snijegu. Svaki trenutak koji pohranim u svoju tajnu arhivu duše je molitva upućena prolaznosti.
Biografiju ispisujem drhtajima, ona je mapa svih onih mjesta gdje sam se slomila i iznova sastavila, ali svaki put s malo više svjetla u pukotinama.
Ja ne posjedujem predmete, ja posjedujem odsutnosti.
Čuvam miris kose onih koji su otišli i odjeke koraka u praznim hodnicima, pretvarajući svaki otkucaj sata u tihi jecaj koji postaje pjesma.
Na kraju, kad se zavjese spuste i kad svi opipljivi trofeji postanu samo prašina, ostati će taj neobjašnjivi sjaj u dnu zjenice.
To je onaj sjaj koji posjeduju samo oni koji su preživjeli vlastiti mrak i odlučili da iz njega izađu s darom mekoće.
Tamo, na samoj granici između bdjenja i vječnog sna, gdje se gubi trag svakom ljudskom koraku, jedina valuta koja vrijedi je ona koju smo uspjeli spasiti iz vatre - drhtava, neuništiva nježnost koja sanja i onda kada su sva sunca davno ugašena.
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @ Maja Šiprak