ŽIVIMO U ŠAPATU VJETRA
Postoje tišine u kojima se ne gubi zvuk, već se u njima ogledaju čitavi svjetovi onoga što smo zauvijek prešutjeli.
To je zgusnuta materija duše, teška i prozirna istovremeno, u kojoj svako naše „nikada“ titra poput zarobljene zvijezde.
Nas dvoje smo stajali na toj vjetrometini spoznaje, svjesni da je vrijeme neumoljivi kipar, već odavno isklesalo obrise našeg rastanka.
Znali smo, onim iskonskim znanjem koje prethodi logici, da su se mostovi iza nas srušili u prah.
U tom pepelu izvjesnosti, riječ Nikada odjekivala je kao konačna presuda.
Bila je to jeka zatvorenih vrata, miris ugašene svijeće, hladni dodir mramora.
Razum je slagao činjenice kao hladne kamene blokove, gradeći zid koji je trebao zaustaviti protok čežnje.
Ali srce, taj vječni buntovnik protiv prolaznosti, odbilo je priznati poraz. Čak i dok smo se okretali leđima jedno drugome, u onom najdubljem, skrivenom kutu bića, pulsirala je luda, mistična nada: Nekada.
To „nekada“ nije bilo obećanje budućnosti, već vapaj vječnosti. Vjerujem da postoji dimenzija u kojoj se neizgovoreno pretvara u glazbu, gdje se propušteni dodiri susreću u strujanju etera.
Postoji ljubav koja je poput ponornice!
Ona ne nestaje samo zato što je oči više ne vide.
Ona dube kanale u nevidljivom, hrani korijenje našeg postojanja i čeka trenutak kad će se ponovno izliti na površinu, neobjašnjiva i silna, imuna na ljudski jezik koji je preslab da bi je obuzdao.
A riječi su krhotine onoga što osjećamo.
One su kavezi u koje pokušavamo zatvoriti beskraj, ali ljubav uvijek pobjegne kroz pukotine slogova. Ona je onaj treptaj u zraku kad misliš da si sam.
Neobjašnjiva je toplina usred zime, onaj osjećaj da te netko gleda s ruba tvog vlastitog sna.
A tamo gdje prestaje horizont vidljivog, počinje istinska potraga.
Kraj nije tamo gdje prestaje disanje, niti tamo gdje sjećanje blijedi.
Kraj je samo prozirna opna.
Ako utišaš kucanje vlastitog nemira, osjetit ćeš... nismo se razišli, samo smo se preselili u šapat vjetra.
U sumrak, kad se svjetlo lomi pod neobičnim kutom, granica između nas postaje tanka poput daha.
Mi smo dvije sjene koje se stapaju u istu tamu, čekajući veliki povratak u Svjetlost koja ne poznaje rastanke.
Tamo, u tišini koja više ne boli, naša se šutnja napokon pretvara u jedinu Istinu koju je ikada vrijedilo znati.
Potraži me u onome što se ne može dotaknuti, jer tamo sam najviše tvoja...
Maja Šipral@Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE