Maja Šiprak

Srcem mjerim prostor i vrijeme, rezultat je uvijek isti - l j u b a v!

O meni

Maja Šiprak

SRCEM MJERI PROSTOR I VRIJEME, REZULTAT JE UVIJEK ISTI - LJUBAV

Rođena u Sisku, u obitelji pl. Šiprak od oca Zlatka i majke Božice, živi i radi u Zagrebu.

Primarno zaposlena u jednom ministarstvu, međutim, tri velike ljubavi su joj poezija, astrologija i fotografija.

Pišući poeziju stvara nešto vrlo osobno, riše emocije na papir bijeli, a misli, želje i htjenja prelijeva u pisanu riječ. Otvara dušu, odnosno čistu emociju koju oduvijek i zauvijek živi.

Oblikuje jedan svijet u kojem može biti sve što poželi, kreirajući ga na način ispreplitanja stvarnih događaja sa najdubljim snovima i maštom.

Oni koji osluškuju tišinu, proživljavju prazninu i tragaju za samima sobom, razumijet će njenu poantu stiha. Ispreplitanjem svega rečenog iz nje izviru riječi u krik duše koji ostaje tek stihom ispisan.

***

MEĐURJEČJE I OCEAN NEMIRA

/Zapis novinarskog pera/

Soba je ispunjena tišinom koja nije praznina, već gusto tkivo sjećanja.

Na stolu leže njezine riječi, razbacane kao krhotine ogledala u kojima se ne ogleda lice, već fragmenti duše koja uporno odbija pristati na zadane okvire.

Maja ! Ime koje zvuči kao blagi udar vala o obalu, dok iza njega stoji ocean nemira.

Pisati o njoj znači pisati o neuklopljenosti kao o jedinom poštenom obliku postojanja.

Ona ne pripada ovom vremenu buke i jeftinih proglasa. Njezin svijet je izgrađen od finijeg materijala – od niti kiše nad Siskom, od odjeka koraka u praznom haustoru, od mirisa starog papira i neizgovorenih obećanja.

Maja Šiprak korača ovim svijetom kao strankinja koja tečno govori jezikom vjetra, ali zamahuje rukama uzalud pokušavajući objasniti ljudima boju svoje unutrašnje tišine.

Njezina poezija nije bijeg, to je suočavanje i potpuno razotkrivanje. To je onaj trenutak u kupaonici, pred zamagljenim staklom, kada shvatiš da su svi tvoji gradovi zapravo u tebi, a ti si u njima tek podstanar. Ona bilježi te unutrašnje stanice, te prostore između „jučer“ koje još boli i „sutra“ koje će tek doći.

U njezine priče i stihove utkani su oštri rubovi. Postoji ta nit u njezinu biću, jedna lirska napuklina kroz koju stalno curi njezina bit.

Ona piše o ljubavi, ali ne onoj s razglednica, već o onoj koja ostavlja tragove zuba na srcu.

Njezina neuklopljenost je njezina najveća snaga – ona je ptica koja je zaboravila kavez, ali još uvijek osjeća težinu neba.

Biti žena!? … kod Maje to znači nositi težinu svijeta na tankim naramenicama ljetne haljine.

Biti pjesnikinja!? … znači pretvarati vlastitu bol u univerzalnu utjehu, čak i kad tebi samoj utjehe ponestane.

Biti odsutna!? … njezino biće je uvijek negdje drugdje, u onim međuriječjima gdje se skupljaju odbačeni snovi.

Gledam njezine zapise na ekranu, u tom modernom prozoru u svijet koji je preuzak za širinu njezine emocije i bića.

Ona se ne snalazi u površnosti; njezina je misao duboka sonda koja traži zlato u mulju svakodnevice.

Njezine su rečenice kao šavovi na rani koja odbija zarasti jer bi zacjeljivanje značilo zaborav.

A ona ne želi zaboraviti.

Svaka njezina pjesma je jedan „ne“ upućen ravnodušnosti, jedna mala revolucija u sobi bez prozora.

Maja je ona koja stoji na rubu zabave, promatrajući ljude kako plešu, znajući da je glazba koju ona čuje sasvim drugačija – sporija, sjetnija, i beskrajno ljepša.

Njezin je svijet onaj u kojem su stvari važne tek kad nestanu, u kojem se istina mjeri količinom tišine koja ostaje nakon što se zaklope korice knjige.

Ovo je portret žene koja je odlučila ostati svoja, po cijenu nerazumijevanja. To je njezina jedina domovina – njezina riječ.

Izdanja

Autorica je devet zbirki poezije:
„Žena u Meni“ -2012.
„Kapi Života“ -2012.
„Usana Pečat“ -2013.
"Boje tvojih dodira“ 2014.
„Nebo je granica“-2014.
„Vatra jasnog pripadanja“-2016.
"Okus opore svile" - 2019.
"Poezija pod jedrima"-2020.
"Spokoj mojih nemira" -2021
*u pripremi Zbirka poezije STOME TIŠINE, te knjiga kratkih priča "Zapisi na rubu loma" - 2026.

L I N K
http://www.pjesnici-ane-horvat.net/knjiga.php?book_code=maja_siprak&letter=%C5%A1&source=autori#book/
L I N K
https://issuu.com/svijetkulture- umjetnici/docs/maja-siprak
L I N K
https://youtu.be/RGX0N7uDneg

L I N K

Maja Šiprak | Pjesnikinja

~ R e c e n z i j e ~

Zorica Tijanić -ONO NEŠTO MAJINO...

Već odavno poznajem Maju Šiprak, što preko društvenih mreža, što preko zajedničkih prijatelja, njenih fotografija i glasa sa videa u kojima čita svoje stihove.

Maju poznajem najviše preko njene poezije, koja u sebi nosi izuzetan senzibilitet, koji me dodirnuo u tom našem pred upoznavanju. Nosi u sebi refleksije i tonove boja kojima je slikala sve svoje žudnje u čekanjima na obalama mora i čežnje u šetnjama kamenitim ulicama gradova.

Maja Šiprak, hrvatska pesnikinja, dugi niz godina prisutna na književnim portalima, iza sebe ima desetine objavljenih knjiga sa interesantnim naslovima. Već od 2012. godine, predstavila se poezijom u knjizi „Žena u Meni“, a ja je intenzivno pratim od „Boja tvojih dodira“, 2014. godine, kada me privukla emocija koja me prožimala dok sam čitala njene stihove. Pamtim ih po prelivanju boja i dodira kože koje bude ženstvenost i zapravo ženu čine posebnom.

Potom je zbirka „Okus opore svile“ koju je objavila 2019. godine zagolicala moju maštu i poželela sam zaista i da upoznam ovu predivnu zagonetnu pesnikinju. Igrom slučaja, u rukama imam rukopis „Poezije pod jedrima“ i radujem se svakom stihu koji me poveo na različita mesta, ali s jednog ne bih baš da me diraju...

Sad između ove „Dvije šalice kave“ kao da prebiramo naše živote koji stanu u jedan razgovor, u jedno životno upoznavanje. Možda „Pod starim krovovima“, gde bi svaki pesnik trebao da odrecituje svoj stih i to je dovoljna uspomena za ceo život - na mestu, koje odiše toplinom, ušuškano u starom gradu koje je sinonim za poeziju...

Možda bismo baš na tom mestu Maja i ja mogle popiti po šalicu kave i izreći verse iz srca, ili u nekom drugom gradu, u onome u kome su sve ulice podsećale na njegovo ime, pre nego što Maja odluči da udahne monašku samoću.

Sve su to naslovi njenih pesama u kojima nam ispoveda svoju priču o jednom nedostajanju i traženju, željna za tek malo nežnosti i pažnje.

Ne postoje rastanci, jer ljubav je jaka kao smrt, samo ako je njegova čežnja velika, kao što to mogu biti okeani i ako ne živi punim plućima, tada su jedra spuštena.

„Poezija pod jedrima“ je nova zbirka Maje Šiprak, o kojoj imam čast reći ponešto, dati svoje impresije. U podnaslovu ne piše slučajno – Da ne izgubim tebe.

Pitam se, ko može izgubiti Maju, njen svet prepun boja i dodira ljubavi? Ko može izgubiti ljubav i snagu žene, a ne ostati skrhan i nepotpun, uskraćen za ovu nežnost i strast?

Zbirka je ova, puna traženja, lutanja jedne pesnikinje, koja zastaje u prolazu, putujući tramvajima, šetajući pored reke, sledeći tragove lišća u jesenjim jutrima, prebirajući prstima note lupkajući o čašu Merlota. Ženstvena i u poeziji, tiha i smerna, romantično bira pjesmu s radija, osluškujući grad kako diše u mirisu noći, u kojoj je uspavljuje nada da će opet voljeti i biti voljena. Putuje tako, a u naručju nosi verse srca, čekajući na kolodvorima sastanak s novom nadom - željna dodira.

Umotava stihove, pa ih razgolićuje, po njima rasipa srebrni prah... preplavljuje dušu uzdasima i kako ne biti blizak s Majom, kad je „Majino“ sve ono što je zapravo dala i zapečatila usnama, pogotovo u pesmi:

„Usana pečat“ u kojoj opisuje upravo taj senzibilitet žene:

„... još jedan sumrak

zagrlit će ovaj grad

ja ću te po navici ljubiti riječima

malim pažnjama i naklonošću

koja stane

u kap zajedničkog vremena“

Ona to čini u mislima, u molitvama, pre nego što utone u san... Njena je poezija gradska, moderna i savremena. Ona opisuje današnju ženu, punu emocija, sa svim svojim strepnjama i nadama da će ljubav pobediti vreme jer njen sat nema kazaljki.

Ona ne broji sate, niti dane. Njena je ljubav jedina kazaljka na satu;

„koji ne pokazuje svjetovno vrijeme već titaj tvojeg dolaska

i čežnju prije povratka kamenu i maslini

svijetu mora, vjetra i soli

na obali malog mjesta srca mojega“.

Koristi personifikacije kojima pokazuje da je njena ljubav u njoj sačuvana, bez obzira na svet koji ona ne priznaje.

Ona živi svoju bajku, svoju maštu u predivnom pesničnom zanosu u kojem mašta na drugom kraju čežnje, kako kaže u istoimenoj pesmi...

On je daleko, ali ona je još dalje, jer njena je ljubav jača od kilometara koji razdvajaju, kada su misli te koje su moćnije od bilo kakvih distanci.

Podseća nas Maja na lepotu odnosa između muškarca i žene, na večitu igru nadmetanja i strasti. Priča o samoći ali i o jutrima u kojima zamiriše kafa s toplim pecivom u kojem su samo njih dvoje stvarni.

Priča i o svakodnevnim stvarima, koje su bitnije, jer se neki važni životni događaji ne dešavaju svaki dan, a onaj najvažniji je ljubav i iskrenost, toplina i pogled pred zagrljaj.

Kako razbiti strah od usamljenosti? Kako reći zbogom, kada je život nešto između „dvije šalice kave“, kada su osećanja „plima i oseka?

Zato nas Maja poziva u šetnju po stranicama njenog rukopisa, kad već ne možemo s njom prošetati gradom, do luke, kamenitom ulicom i gledati bonacu....

Mogu je zamisliti u dugoj haljini, kako posmatra more, tražeći smiraj u oseki koja joj donosi nadu da će prizvati maestral, kad je već bura daleko.

„Poezija pod jedrima“ je kao „Shallow“, kao da čitam o jednoj ljubavi koja se dodiruje tišinama i uništava samu sebe odlazeći od svoje suštine, a zapravo nikad nije ni otišla... jer je zaronila u dubinu talasa, tražeći razloge...

Ovde je ih mnogo da se ostane u obzorju jutra i prećute bitke i ratovi samo zarad jednog postojanja u kojima se pročišćena ljubav iznova rađa i može biti sve.

Majina poezija, osim što je gradska, i ambijentalna je. Dočarava mesto na kome ona ispija svoju kafu i čita prve novine i tačno pamti svako mesto na kome se zatekla, kada joj je rekao da je voli, da je kako ona to kaže – najvoli.

Majina umetnička produkcija u izvesnom smislu sučeljava modernu, oslobođenu ženu sa iskonskom potrebom predavanja osećajnosti i ženstvenosti, dovodeći je u blizak kontakt sa suštinom njenog romantičnog i ranjivog bića - dakle vraća je svojoj suštini. Time ne gubi snagu, naprotiv. Njena snaga upravo i jeste u suštini njenog senzibiliteta o čemu i čitamo u poeziji „Pod jedrima“.

Zorica Tijanić, književnica i novinarka

Aleksandar Olujić 101 poljubac

Dok sam čitao „Spokoj mojih nemira“

Ljubavna pjesma je poljubac predan na čuvanje podatnom papiru. Onom što čuva tajne, pobožno sakuplja tople suze i miluje dlanove grubom teksturom. Ljubavna pjesma je komadić duše, snene od čežnje, veći od svemira i manji od krila noćnog leptira, san koji sanjamo budni uvijek iznova, a njeni pjesnici…

u nevidljivim
zvjezdanim svjetovima
pjesnici žive
osluškuju ono što drugi ne čuju
gledaju ono
što ničije oči ne vide
plove na oblacima
dovoljno blizu
i daleko
istovremeno
onima
koji ih vole
donoseći čarobni nektar
na usnama

(‘Pjesnici’, Maja Šiprak)

U rukama mi leži nova knjiga Maje Šiprak. Prebirem po stihovima i lagano klizim u carstvo osjećaja i ustreptalosti srca. Riječi teku glatko, puteno, poput svile.

Ako je ljubav ono ultimativno božanstvo, ono je svoju visoku svećenicu našlo u Maji. Njeni su stihovi psalmi što ih vjernici šapću pred spavanje, otkrivajući u njima vlastita nadanja, strahove i ushite.

Prebirem stranice…

opraštaš li mi što sam zalutala u tebe
kao dlanom ucrtana sudbina
usidrila se
u predvorju odaja novih početaka
pripremila te za plovidbu
po dinama naših tijela
između dva plava sna

(‘Sjedinjenje’, Maja Šiprak)

Deveta njena knjiga. Deveta zbirka pjesama, razlistava se preda mnom. Pored dosad mi nepoznatih, novih nalazim i dobro mi poznate stihove, ali sada u novom okruženju, novom susjedstvu. Ova je zbirka drugačije posložena. S očitom namjerom, rekao bih. „Maslo“ je to Sanje Beraković koja je napravila, kako sama kaže, presjek Majina pjesništva, pletući pritom cijelu priču.

„Pred čitateljem je stotinu i jedna pjesma, neprekinuta nit poetskog tkanja od prvih objavljenih pjesama do danas, vječna priča o ljubavi, čežnji i patnji, posrtanju i ustajanju, snazi Ljubavi, Žene i ljepoti Života – kao slavljenička torta koju autorica dijeli sa svojom publikom“, kaže Sanja u predgovoru.

skuhaj kavu
pročitaj redak iz knjige
i zagledaj se u moje oči
gledaju te sa korica zbirke
koju držiš u rukama
hajde
ne smij se
tebi je posvećena
u inat dušebrižnicima

(‘Onkraj tvojeg srca’, Maja Šiprak)

Redaju se stihovi, a noć dobrano kuca na prozor. „Spokoj mojih nemira“ knjiga je koju je lako uzeti, ali teško ispustiti iz ruku. Preda mnom su se naklonile emocije, pomilovale me po obrazu prije sklapanja korica.

Laku noć.

„Kroz poeziju Maje Šiprak proviruje nekoliko predivnih demona… Da, upravo tako – predivnih demona jer kako drukčije opisati snagu erosa kojom isijava podtekst svakog stiha, istovremeno optočenog tugom, popločanog sjetom u euharistiji trenutka sreće.“
Nikša Sviličić

dok budna ležiš svjesna praznine
dočekuješ sunce koje će okupati
tvoje nago
dodira željno tijelo
omamljeno slatkim trncima
koji ti niz prepone klize
a bedra se i nesvjesno šire

(‘Lilith’, Maja Šiprak)

Zdenka Jozić Matijaš - RECENZIJA

Osjećaji koji čovjeka drži u stanju napetosti, nemira su čežnja, žudnja, stremljenja. Rađaju se u dubini bića, a prostiru se do svake ljudske stanice. Izvor im je teško odrediti, samo je jasno da su teško savladivi. Jezik poezije ih zna svojim slikama definirati, opisati. To je prvi korak za razumijevanje sebe samoga. Zato ljudi vole poeziju. Tek poezija daje odgovore na naša ključna pitanja, ponekad može dati i smjernice. Putujemo, naravno, sami. Poezija Maje Šiprak zahvaća upravo tu temeljnu problematiku ljudskog postojanja i to su teme njezinih pjesama. Motivi su misli vodilje u bolje razumijevanje sebe, drugih, svijeta i cijelog kozmosa. Težnja, žudnja, čežnja, očekivanje, stremljenje, osjećaji koji titraju, žive, pulsiraju, vriju ispod mirne površine svakog ljudskog bića zaokupljaju Majin interes za proučavanjem istih, definiranjem, osmišljavanjem, izražavanjem jedinim mogućim jezikom, pjesničkim jezikom. Ova nas poezija usmjerava težnji da u vlastitoj malenosti svojih oskudnih, krhkih mogućnosti postanemo bolji ljudi, da svojom participacijom u ovome svijetu, osnažujemo, uljepšavamo ga. Ova poezija je opjevala žudnju za ostvarenjem iskonske Stvoriteljeve prve i temeljne zapovijedi: „Plodite se i množite...“. Žudnju za tjelesnim sjedinjenjem komplementarnog para. Slavi taj čist i zdrav osjećaj, jak iskonski nagon „Jak kao život i smrt“. Stihovi ovi govore o čežnji za blizinom misaonog, duhovnog plesa sa srodnom dušom, ovdje na zemlji, sada ili u što skorijoj budućnosti, govore o čežnji za dodirom božanskog traga usađenog u čovjeku. Pjesnikinja u svojoj dubokoumnosti i pjesničkoj širini zna, osjeća da ovaj svijet je tek jedna nijansa svjetova koje istovremeno živimo, mi ljudska bića. Zato piše i o nužnom čovjekovu stremljenju u visinu, u nove, šire, bogatije svjetove. Svjetove koji su iznad ovog prizemnog, koji su stvarni u mislima i riječima. Koji su ono prvotno, ono bez čega ni ovog materijalnog ne bi bilo. Stremljenje u ideju ljepšeg svijeta, čvršćih veza temeljenih na povjerenju, uvažavanju različitosti, spremnosti onog drugog da dopusti vlastiti nedostatak, nedostatnost priznati i dati se dopuniti ljubavlju bližnjega, umjesto prepustiti se osjećaju srama koji vodi u nemoć pa u neiskrenost i uzvraća destruktivnošću koja u temelju ruši započetu gradnju „kuće za dvoje“. Jer nikli smo ovdje i rastemo svak ponaosob za sebe, no upućeni jedni na druge. Naizgled cjeloviti, a zapravo samo polovični. Stvoreni smo za hod, za rad, za građenje ovog svijeta, a često smo sputani, vezanih ruku, a usput smo izgubili potreban alat za posao. U svim tim komešanjima, traganjima, unutarnjim borbama Maja nalazi inspiraciju za nove pjesme. Ono što bi trebalo boljeti ona kroti u stihove, ono što se rasulo ona sakuplja i uređuje u niz smislenih rečenica, ono što bježi ona hvata i veže u kiticu pjesme, ono što nedostaje popunjava riječju, onome što prijeti ona se suprostavlja, oblači štit istine, jasne misli i pobjeđuje podmuklost koja vreba iz tuđih nezacijeljenih rana, iz tuđe nedostatnosti. Ova knjiga je kolaž sastavljen od slika plavih i tamnih pogleda, svježih i snenih jutara, dugih i sjetnih večeri, beskrajnih noći, treperavih susreta i iznenadnih i vulkanskih erupcija osjećaja, buđenja bistrih gejzira i maglovitih praskozorja. Sve boje naslanjaju se jedna na drugu, skladno dopunjavaju (u dobro odmjerenom omjeru, kako to Maja voli reći). Kolaž je to stihova koji mirno slijedi nit vodilju. Odabrane teme blagonaklono dopuštaju upad iznenadnog trenutka doživljenog davno ili nedavno, svejedno, ali živog tada i sada. Kod Maje se isprepliću vremena čekanja i ispunjenja, ćutnja bila jake uzajamne želje za sjedinjenjem, cjelovitošću u pripadanju. Iznimno nježno, nadasve smiono, Maja traži biće kojem će pripadati, nipošto ne gaji želju za posjedovanjem. To mogu samo veliki ljudi, ako takvom biću pridodamo dar pjesništva onda ćemo reći da nam se u stihovima otkriva velika pjesnikinja. I po modernom izričaju, i po hrabrosti otkrivanju svoje duše, i po težnji slobodnom poretku, kako muško-ženskih odnosa, tako i odnosa prema samom sebi, Maja je svojim pjesmama sustvarateljica ljepšeg svijeta. Nematerijalna stvarnost u Majinim pjesmama je prava stvarnost. Živa, jaka, stvaralačka. U njezinom svijetu željom se stvara, radost se grli, ljubav je personalizirana, nije tek pridodana ili oduzeta čovjeku, već je ona kompletno biće, ima ruke (kako to veli u pjesmi Mirisi noći). Unatoč svjesnosti oporosti života i velikoj mogućnosti nailaska na nezahvalne etape putovanja, pjesnikinja ne odbacuje štit ljubavi (o tome veli pjesma Versi srca). Majine pjesme slave ljubav, harmoniju muško-ženskog odnosa koji se očituje u „točnom omjeru snage i nježnosti“ kako to veli u pjesmi U tvojim rukama. Kada je na promociji Majine knjige Vatra jasnog pripadanja, naša književnica Božica Jelušić vrsna poznavateljica suvremene poezije, izjavila kako nije glavna riječ u Majinom književnom stvaralaštvu, kako izgleda ova knjiga, već kako će izgledati sljedeća i ona nakon sljedeće.

Odgovor na pitanje je prošla Majina knjiga Okus opore svile za koju je književni teoretičar i kritičar, a što nije nevažno, i pjesnik Tin Lemac rekao da je dosegnula puni sjaj. Možemo reći da se iz one „vatre“ iskalila bistra Majina misao, jasni poetski izričaj, manje opterećen raskoracima pripadanja-nepripadanja, gubitka-dobitka, bivanja-nebivanja koji su se kovitlali u ranijim Majinim pjesmama. Ova knjiga se polako oslobađa i „oporosti svile“. Donosi jedan zaokret u Majinu poetskom pismu. Među pjesme koje još uvijek nose tipični Majin kod komplesnog nizanja motiva, ona je ubacila i kratke misone pjesme koje bljesnu jednom mišlju lako, svježe, rasterećujuće kao male bljeskalice. Jasnu, laku, no ne i plošnu misao nalazimo u pjesmama Morski žal, Pođimo u šetnju, More u suton, Što da ti darujem. Ovo, ipak, u svom temelju ostaje jedna teška poezija. Izvlači iz dubina ljudskog bića misli, htijenja, neukroćene porive, iskonske nagone. Odraz je dubokoumnosti pjesnikinje i njezine dubokoosjećajnosti. S jednom rijetkošću. Ono što prosječan čovjek vidi tek kada ugleda, čuje tek kad mu zvuk dopre do uha, opipa tek kad dodirne predmet, Maja svojim pjesničkim osjetilom sve te svakodnevne titraje zvukova, opipa, mirisa, osjeća, čuje, vidi iz daleke, daleke i prostorne i vremenske udaljenosti. Takva stvarnost biva teretna, iscrpljujuća za subjekta koji prima frekvencije svemirskog bila. Uz tu osobinu pjesničke tankoćutnosti, priođenu joj, Maju krasi i nešto što je sama izgradila svojom ženskom mudrošću. To je osmišljavanje padova, želja za životom bez osvete, kletve, optužbe upućene ijednom ljudskom biću, a kamo li nebu. Ima puno pjesnika, ali samo veliki hode uspravno. Ne pužu i ne klecaju. Ne strepe pred sutršnjicom. Ne drhte pred neizvijesnošću. Ne sagibaju se pred nevoljom. Majini stihovi spajaju nespojivo: mirno prihvaćanje nemira. Hrabro kroči kroz poraz. To nipošto nisu laki putevi, nisu to utabane staze.To su džungle kroz koje sabljom moraš sjeći si put dok ti naočigled već raste korov. Možemo zaključiti da je Maja pjesnikinja koja poštuje zasade tradicije, lijepog stiha, skladnog nizanja motiva, odabirom uzvišene teme svetog, stvaralačkog odnosa muškarca i žene. Istovremeno je i moderna, njezine pjesme smiono kroče do suvremenog čitatelja opterećenog (samo)razdijeljenošću kao i socijalnoj distinkciji, neprirodno nametnutoj i podlo zaživljenoj, ujedno i žednog (samo)izričaja svoje napuklosti, nedostatnosti. Pronalazeći svoju nedefiniranu, neverbaliziranu, ali jasno življenu misao u Majinim stihovima, čitatelj u ovoj knjizi ima sugovornika, odvjetnika u teškim parnicama protiv nepravde, krađe, klevete, lažne optužbe. Možda ne glavno obilježje poezije uopće i ove „pod jedrima“, ali vrlo važno i nadasve vrijedno je moralna crta koja isijava iz misli u stihovima. Ovo nije poezija osvete, već je poezija pobjede. Pobjede vlastitog izdignuća iznad sfera svega onoga što bi moglo čovjeka učiniti manje čovjekom.

Zdenka Jozić Matijaš

~ R e c e n z i j e ! ~

Ratko Bjelčić - recenzija

POEZIJA POD JEDRIMA NADAHNUĆA

Iako Maja Šiprak više ne stanuje u Sisku, njezino stvaralaštvo sastavnica je sisačke književne scene, koja je u zadnjih nekoliko godina u usponu. I sama je Maja pridonosila razvijanju te scene pokrenuvši Fejsbook grupu „Juran i Sofija“, u kojoj su, mnogi sadašnji pjesnici iz grada Siska (i okolice), zakoračili u svijet pjesništva objavljujući u njoj svoje prve stihove (i sam sam jedan od njih).

Prerastavši društvene mreže, Majini stihovi počeli su se nalaziti u pjesničkim zbornicima, a poslije i u samostalnim pjesničkim zbirkama. Bez obzira, bile pjesme objavljene na fejsbook zidu, zborniku ili u samostalnim pjesničkim zbirkama, Majine pjesme primijećene su i od stručne književne javnosti, te su poneke od njih ovjenčane nagradama (spomenimo samo značajnije nagrade: “Zvonimir Golob”, 2012. godine za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, “Spark” Velike Gorice, koju je dobila 2013. godine za pjesmu o proljeću; na natječaju portala Očaravanje i časopisa Sapphoart za Valentinovo 2018. njezina pjesma izabrana je kao jedna od najboljih). Uz dobivene nagrade, Maja Šiprak dobitnica je još mnogih priznanja i pohvala iz regije.

Maja Šiprak ne zna pisati šablonski i serijski. Nju takvo pisanje ne zanima. Ne poseže s kvantitetom kako bi dosegnula kvalitetu, već uživajući u stvaranju, poput drevnih majstora, ne umanjuje kvalitetu količinom napisanog i nema problema kako da iz mnoštva napisanog odabere kvalitetu za uvrštavanje u zbirku, već kako da od kvalitete izdvoji dostatnost potrebnu za zbirku.

U to sam se i sam uvjerio, kad sam kao recenzent ove zbirke, trebao izdvojiti pojedine pjesme, pa ih analizirati predstavljajući ih kao preporuku čitateljstvu. Nije da nisam pokušao i svaki bih se put našao u dilemi: „Koju pjesmu izdvojiti?“ Odabir jedne, ili nekoliko njih, bilo bi nauštrb ostalim pjesmama, jer u ovoj zbirci nema pjesama koje su tu samo kako bi popunile potreban broj uvrštenih pjesama, pa druge pjesme kvalitativno odskaču, te ih je lako izdvojiti kao primjer kvalitete. Priznajem: Maja Šiprak je u odabiranju vještija od mene. I bilo bi mi zanimljivo saznati način Majinog odabira pjesama koje su ušle u zbirku i pročitati i one pjesme koje su imale peh stići do užeg izbora, ali ne i u zbirku, jer bih, možda, tek tada mogao, otkrivši Majinu tajnu vještine odabira, izdvojiti pjesme za raščlambu.

Ono što karakterizira pjesništvo Maje Šiprak je umijeće prenošenja osjećaja kroz stihove. U njezinim pjesmama nema nerazumijevanja i postavljanja pitanja: „koja je pjesnička poruka?“, jer Majini su stihovi kristalno jasni, ogoljeni do srži, odlikuju se izravnošću. U njima nema kalkulacije dopadljivosti nauštrb iskrenosti. Maja ne robuje rimama, koje bi izgledale naštimane, nezgrapne, kratile Majin pjesnički dah i obrezivali njezine pjesničke slike. Maja Šiprak ima osjećaj za ritmičnost (pojedine pjesme uvrštene u ovu zbirku, bez većih preinaka mogle bi se uglazbiti).

I što još reći o ovoj zbirci, nego je prepustiti da svaki od onih koji će je čitati, u njoj pronađu dio sebe, stih ili pjesmu koju će prigrliti uljuljani u uživanju u stihovima Maje Šiprak.

Ratko Bjelčić

MEĐURJEČJE I OCEAN NEMIRA - zapis novinarskog pera