O meni
Maja Šiprak
SRCEM MJERI PROSTOR I VRIJEME, REZULTAT JE UVIJEK ISTI - LJUBAV
Rođena u Sisku, u obitelji pl. Šiprak od oca Zlatka i majke Božice, živi i radi u Zagrebu.
Primarno zaposlena u jednom ministarstvu, međutim, tri velike ljubavi su joj poezija, astrologija i fotografija.
Pišući poeziju stvara nešto vrlo osobno, riše emocije na papir bijeli, a misli, želje i htjenja prelijeva u pisanu riječ. Otvara dušu, odnosno čistu emociju koju oduvijek i zauvijek živi.
Oblikuje jedan svijet u kojem može biti sve što poželi, kreirajući ga na način ispreplitanja stvarnih događaja sa najdubljim snovima i maštom.
Oni koji osluškuju tišinu, proživljavju prazninu i tragaju za samima sobom, razumijet će njenu poantu stiha.
Ispreplitanjem svega rečenog iz nje izviru riječi u krik duše koji ostaje tek stihom ispisan.
Izdanja
Autorica je devet zbirki poezije:
„Žena u Meni“ -2012.
„Kapi Života“ -2012.
„Usana Pečat“ -2013.
"Boje tvojih dodira“ 2014.
„Nebo je granica“-2014.
„Vatra jasnog pripadanja“-2016.
"Okus opore svile" - 2019.
"Poezija pod jedrima"-2020.
"Spokoj mojih nemira" -2021
L I N K
L I N K
L I N K
~ R e c e n z i j e ~
Zorica Tijanić -ONO NEŠTO MAJINO... " IZMEĐU DVIJE ŠALICE KAVE"
Već odavno poznajem Maju Šiprak, što preko društvenih mreža, što preko zajedničkih prijatelja, njenih fotografija i glasa sa videa u kojima čita svoje stihove.
Maju poznajem najviše preko njene poezije, koja u sebi nosi izuzetan senzibilitet, koji me dodirnuo u tom našem pred upoznavanju. Nosi u sebi refleksije i tonove boja kojima je slikala sve svoje žudnje u čekanjima na obalama mora i čežnje u šetnjama kamenitim ulicama gradova.
Maja Šiprak, hrvatska pesnikinja, dugi niz godina prisutna na književnim portalima, iza sebe ima desetine objavljenih knjiga sa interesantnim naslovima. Već od 2012. godine, predstavila se poezijom u knjizi „Žena u Meni“, a ja je intenzivno pratim od „Boja tvojih dodira“, 2014. godine, kada me privukla emocija koja me prožimala dok sam čitala njene stihove. Pamtim ih po prelivanju boja i dodira kože koje bude ženstvenost i zapravo ženu čine posebnom.
Potom je zbirka „Okus opore svile“ koju je objavila 2019. godine zagolicala moju maštu i poželela sam zaista i da upoznam ovu predivnu zagonetnu pesnikinju. Igrom slučaja, u rukama imam rukopis „Poezije pod jedrima“ i radujem se svakom stihu koji me poveo na različita mesta, ali s jednog ne bih baš da me diraju...
Sad između ove „Dvije šalice kave“ kao da prebiramo naše živote koji stanu u jedan razgovor, u jedno životno upoznavanje. Možda „Pod starim krovovima“, gde bi svaki pesnik trebao da odrecituje svoj stih i to je dovoljna uspomena za ceo život - na mestu, koje odiše toplinom, ušuškano u starom gradu koje je sinonim za poeziju...
Možda bismo baš na tom mestu Maja i ja mogle popiti po šalicu kave i izreći verse iz srca, ili u nekom drugom gradu, u onome u kome su sve ulice podsećale na njegovo ime, pre nego što Maja odluči da udahne monašku samoću.
Sve su to naslovi njenih pesama u kojima nam ispoveda svoju priču o jednom nedostajanju i traženju, željna za tek malo nežnosti i pažnje.
Ne postoje rastanci, jer ljubav je jaka kao smrt, samo ako je njegova čežnja velika, kao što to mogu biti okeani i ako ne živi punim plućima, tada su jedra spuštena.
„Poezija pod jedrima“ je nova zbirka Maje Šiprak, o kojoj imam čast reći ponešto, dati svoje impresije. U podnaslovu ne piše slučajno – Da ne izgubim tebe.
Pitam se, ko može izgubiti Maju, njen svet prepun boja i dodira ljubavi? Ko može izgubiti ljubav i snagu žene, a ne ostati skrhan i nepotpun, uskraćen za ovu nežnost i strast?
Zbirka je ova, puna traženja, lutanja jedne pesnikinje, koja zastaje u prolazu, putujući tramvajima, šetajući pored reke, sledeći tragove lišća u jesenjim jutrima, prebirajući prstima note lupkajući o čašu Merlota. Ženstvena i u poeziji, tiha i smerna, romantično bira pjesmu s radija, osluškujući grad kako diše u mirisu noći, u kojoj je uspavljuje nada da će opet voljeti i biti voljena. Putuje tako, a u naručju nosi verse srca, čekajući na kolodvorima sastanak s novom nadom - željna dodira.
Umotava stihove, pa ih razgolićuje, po njima rasipa srebrni prah... preplavljuje dušu uzdasima i kako ne biti blizak s Majom, kad je „Majino“ sve ono što je zapravo dala i zapečatila usnama, pogotovo u pesmi:
„Usana pečat“ u kojoj opisuje upravo taj senzibilitet žene:
„... još jedan sumrak
zagrlit će ovaj grad
ja ću te po navici ljubiti riječima
malim pažnjama i naklonošću
koja stane
u kap zajedničkog vremena“
Ona to čini u mislima, u molitvama, pre nego što utone u san... Njena je poezija gradska, moderna i savremena. Ona opisuje današnju ženu, punu emocija, sa svim svojim strepnjama i nadama da će ljubav pobediti vreme jer njen sat nema kazaljki.
Ona ne broji sate, niti dane. Njena je ljubav jedina kazaljka na satu;
„koji ne pokazuje svjetovno vrijeme već titaj tvojeg dolaska
i čežnju prije povratka kamenu i maslini
svijetu mora, vjetra i soli
na obali malog mjesta srca mojega“.
Koristi personifikacije kojima pokazuje da je njena ljubav u njoj sačuvana, bez obzira na svet koji ona ne priznaje.
Ona živi svoju bajku, svoju maštu u predivnom pesničnom zanosu u kojem mašta na drugom kraju čežnje, kako kaže u istoimenoj pesmi...
On je daleko, ali ona je još dalje, jer njena je ljubav jača od kilometara koji razdvajaju, kada su misli te koje su moćnije od bilo kakvih distanci.
Podseća nas Maja na lepotu odnosa između muškarca i žene, na večitu igru nadmetanja i strasti. Priča o samoći ali i o jutrima u kojima zamiriše kafa s toplim pecivom u kojem su samo njih dvoje stvarni.
Priča i o svakodnevnim stvarima, koje su bitnije, jer se neki važni životni događaji ne dešavaju svaki dan, a onaj najvažniji je ljubav i iskrenost, toplina i pogled pred zagrljaj.
Kako razbiti strah od usamljenosti? Kako reći zbogom, kada je život nešto između „dvije šalice kave“, kada su osećanja „plima i oseka?
Zato nas Maja poziva u šetnju po stranicama njenog rukopisa, kad već ne možemo s njom prošetati gradom, do luke, kamenitom ulicom i gledati bonacu....
Mogu je zamisliti u dugoj haljini, kako posmatra more, tražeći smiraj u oseki koja joj donosi nadu da će prizvati maestral, kad je već bura daleko.
„Poezija pod jedrima“ je kao „Shallow“, kao da čitam o jednoj ljubavi koja se dodiruje tišinama i uništava samu sebe odlazeći od svoje suštine, a zapravo nikad nije ni otišla... jer je zaronila u dubinu talasa, tražeći razloge...
Ovde je ih mnogo da se ostane u obzorju jutra i prećute bitke i ratovi samo zarad jednog postojanja u kojima se pročišćena ljubav iznova rađa i može biti sve.
Majina poezija, osim što je gradska, i ambijentalna je. Dočarava mesto na kome ona ispija svoju kafu i čita prve novine i tačno pamti svako mesto na kome se zatekla, kada joj je rekao da je voli, da je kako ona to kaže – najvoli.
Majina umetnička produkcija u izvesnom smislu sučeljava modernu, oslobođenu ženu sa iskonskom potrebom predavanja osećajnosti i ženstvenosti, dovodeći je u blizak kontakt sa suštinom njenog romantičnog i ranjivog bića - dakle vraća je svojoj suštini. Time ne gubi snagu, naprotiv. Njena snaga upravo i jeste u suštini njenog senzibiliteta o čemu i čitamo u poeziji „Pod jedrima“.
Zorica Tijanić, književnica i novinarka
Zrinko Šimunić - o knjizi Poezija pod jedrima
Novu knjigu pjesama moje prijateljice Maje Šiprak doživio sam kao priču o jednoj ljubavi, o ljubavi kao ideji sjedinjenja dvaju bića koja se prepoznaju, koja su se morala prepoznati i koja baš zato žele biti zajedno. Jer, ako nisu zajedno, nisu potpuna. Maja to izvrsno primjećuje u pjesmi „Samoća“ – „Kad se dvije samoće prepoznaju/ i zagrle/ prožmu/ čekanjem/ strahovima/ čežnjama/ i željom/ svim onim besanim noćima/ za voljenim bićem/ zatvore krug uzajamnog titraja/ i zažive kao jedno“.
Tijekom čitanja komentirao sam to svojoj dragoj – ali za jednu racionalnu djevicu to je previše romantično, nerealno. Jer ljubav je odluka – da ćeš biti s dragom osobom koja ti nije nalik, koja je onaj drugi, a koji nije ispunjenje svih tvojih želja i očekivanja, ali da ćeš svim srcem nastoji da toj osobi bude dobro, da se tvoj izabranik ili izabranica osjeća kao „izabrani i ljubljeni“, da se samoostvaruje, da se zajedno ostvarujete kao dva zasebna bića, ali ne kao jedno. Tako je to u psihologiji kod Ericha Fromma, kod Pavla Brajše ili kod filozofa Denis de Rougemonta, kod pjesnika Khalila Gibrana. Sasvim racionalno. Bračni zavjet. Čak se govori i o tome kako treba razlikovati ljubav i zaljubljenost, da ljubav dolazi tek poslije faze zaljubljenosti. Ali, kakva je to ljubav u kojoj nema zaljubljenosti, u kojoj nema razgaljenosti zato jer si s dragom osobom, jer misliš na tu osobu …
A to nije tako kod Maje, ona je romantična, ali to, uglavnom, nije tako niti u ljubavnoj poeziji – en général. U ljubavi, čitaj zaljubljenosti, i poeziji uvijek tražimo ono čudesno što nas je spojilo, a čudesnu slučajnost nazivamo sudbinom, predodređenošću. Tražimo simbole naše ljubavi u svakodnevici, u običnim stvarima … Kao i Maja u pjesmi „Između dvije šalice kave“ : „ … možda se negdje u tom prostoru volimo/ u rascvjetanom moru i trpkim kamenicama/ u talogu kave/ u iščekivanju one druge/ i želji/ da ju konobar nikad ne donese …“
Knjiga pjesama „Poezija pod jedrima“ zaista se može čitati kao priča koju nam Maja želi ispričati – bez obzira što njena priča nema klasične fabule. Cijela knjiga sastoji se od 50-ak pjesama koje nisu razdijeljene u zasebne cikluse. Ispravna odluka, prirodna, ona koja se sama nameće. A knjigu čitamo kao „Dnevnik jedne ljubavi“, ljubavi jednog muškarca i jedne žene. Uzgred, vjerujem da Maja obožava Josipu Lisac, njenu glazbu, njen glas. A ljubav se dogodila na moru, s čovjekom s mora, i miriše na more, sol, kamenice, jedra, užad … Jedra su simbol novog početka, napeta jedra, jedra su simbol pustolovine – a što ljubav i jeste.
Puno toga je u Majinoj knjizi opisano u simbolima mora, Mediterana i u slikama s mora. Puno metafora u pjesmama odnosi se na more, nebo, kamen, hrid, sol … To je ono što karakterizira gotovo cijelu knjigu. Maja je sva u slikama. Prvo doživljavam prebogate slike, okuse i mirise, a tek onda, jer muškarci su jednostavna bića, mogu pohvatati smisao pjesme. I upravo te bogate slike, taj osjećaj da vidim Majin doživljaj, njenu emociju, kao da je čitam iznutra, iz nje same, čine da mi ova knjiga poezije bude erotična. Naime, u knjizi nema eksplicitnog opisa ljubavnog čina, Maja ne piše tako, ali riječ i misao se u pjesmi na čudesan način otjelovljuju. I baš tu izražajnu tjelesnost ljubavne emocije osjećam kao najbolji dio Majine poezije. Pravi začin.
Iako knjiga pjesama „Poezija pod jedrima“ nije razdijeljena u cikluse, ipak možemo prepoznati način na koji bismo pjesme mogli razdijeliti u različite kućice. Dio pjesama, pjesme s mora, govore o ostvarenoj ljubavi. Dio pjesama, one s kopna, u vrijeme jeseni, govore o ljubavnoj čežnji, o strahu da se ljubav ne izgubi, o svemu što u običnim svakodnevnim rutinama podsjeća na dragog, a koji nije tijelom prisutan. Dio pjesama je kritičan prema društvenoj stvarnosti, govori o našim tjeskobnim danima ili o društvenosti kad si s dragim na kavi, a svatko je u svom filmu. Tako je to u pjesmi „Najvoliš me“ – „ …nas dvoje provodimo vrijeme zajedno/ družimo se/ ti listaš novosti na Facebooku i lajkaš/ prijateljicama fotografije/ ja listam Jutarnji list i čitam osmrtnice …“ Naravno, a kad je kava gotova dragi će joj reći: „Najvolim te“
Osobito mi je lijepa i uspjela pjesma u kojoj je izražen ambivalentan osjećaj – osjećaj pripadanja, ispunjenosti, i straha da ljubav neće potrajati. To je izraženo u pjesmi „Od sraza naših pogleda prskaju šarenice“: „… duša sluti nevrijeme/ traži uporište u tvojem pogledu/ potvrdu da je/ na pravom vezu da joj/ zloguke ptice i grmovi drače ne mogu zaplesti vene/ zaustaviti dah iz grudiju/ ubiti novorođenče u povojima najfinije svile …“
Uzgred, izraz „ … u povojima najfinije svile“ podsjetio me na naslov Majine knjige „Opori okus svile“. Neka Majina svila ne bude opora, a jedra neka buda čvrsta, napeta i neka budu od najfinije svile. Čestitam Maji na lijepoj i uzbudljivoj knjizi.
Zrinko
Šimunić
Zdenka Jozić Matijaš - TRAGOM PLOVIDBE
Osjećaji koji čovjeka drži u stanju napetosti, nemira su čežnja, žudnja, stremljenja. Rađaju se u dubini bića, a prostiru se do svake ljudske stanice. Izvor im je teško odrediti, samo je jasno da su teško savladivi. Jezik poezije ih zna svojim slikama definirati, opisati. To je prvi korak za razumijevanje sebe samoga. Zato ljudi vole poeziju. Tek poezija daje odgovore na naša ključna pitanja, ponekad može dati i smjernice. Putujemo, naravno, sami. Poezija Maje Šiprak zahvaća upravo tu temeljnu problematiku ljudskog postojanja i to su teme njezinih pjesama. Motivi su misli vodilje u bolje razumijevanje sebe, drugih, svijeta i cijelog kozmosa. Težnja, žudnja, čežnja, očekivanje, stremljenje, osjećaji koji titraju, žive, pulsiraju, vriju ispod mirne površine svakog ljudskog bića zaokupljaju Majin interes za proučavanjem istih, definiranjem, osmišljavanjem, izražavanjem jedinim mogućim jezikom, pjesničkim jezikom. Ova nas poezija usmjerava težnji da u vlastitoj malenosti svojih oskudnih, krhkih mogućnosti postanemo bolji ljudi, da svojom participacijom u ovome svijetu, osnažujemo, uljepšavamo ga. Ova poezija je opjevala žudnju za ostvarenjem iskonske Stvoriteljeve prve i temeljne zapovijedi: „Plodite se i množite...“. Žudnju za tjelesnim sjedinjenjem komplementarnog para. Slavi taj čist i zdrav osjećaj, jak iskonski nagon „Jak kao život i smrt“. Stihovi ovi govore o čežnji za blizinom misaonog, duhovnog plesa sa srodnom dušom, ovdje na zemlji, sada ili u što skorijoj budućnosti, govore o čežnji za dodirom božanskog traga usađenog u čovjeku. Pjesnikinja u svojoj dubokoumnosti i pjesničkoj širini zna, osjeća da ovaj svijet je tek jedna nijansa svjetova koje istovremeno živimo, mi ljudska bića. Zato piše i o nužnom čovjekovu stremljenju u visinu, u nove, šire, bogatije svjetove. Svjetove koji su iznad ovog prizemnog, koji su stvarni u mislima i riječima. Koji su ono prvotno, ono bez čega ni ovog materijalnog ne bi bilo. Stremljenje u ideju ljepšeg svijeta, čvršćih veza temeljenih na povjerenju, uvažavanju različitosti, spremnosti onog drugog da dopusti vlastiti nedostatak, nedostatnost priznati i dati se dopuniti ljubavlju bližnjega, umjesto prepustiti se osjećaju srama koji vodi u nemoć pa u neiskrenost i uzvraća destruktivnošću koja u temelju ruši započetu gradnju „kuće za dvoje“. Jer nikli smo ovdje i rastemo svak ponaosob za sebe, no upućeni jedni na druge. Naizgled cjeloviti, a zapravo samo polovični. Stvoreni smo za hod, za rad, za građenje ovog svijeta, a često smo sputani, vezanih ruku, a usput smo izgubili potreban alat za posao. U svim tim komešanjima, traganjima, unutarnjim borbama Maja nalazi inspiraciju za nove pjesme. Ono što bi trebalo boljeti ona kroti u stihove, ono što se rasulo ona sakuplja i uređuje u niz smislenih rečenica, ono što bježi ona hvata i veže u kiticu pjesme, ono što nedostaje popunjava riječju, onome što prijeti ona se suprostavlja, oblači štit istine, jasne misli i pobjeđuje podmuklost koja vreba iz tuđih nezacijeljenih rana, iz tuđe nedostatnosti. Ova knjiga je kolaž sastavljen od slika plavih i tamnih pogleda, svježih i snenih jutara, dugih i sjetnih večeri, beskrajnih noći, treperavih susreta i iznenadnih i vulkanskih erupcija osjećaja, buđenja bistrih gejzira i maglovitih praskozorja. Sve boje naslanjaju se jedna na drugu, skladno dopunjavaju (u dobro odmjerenom omjeru, kako to Maja voli reći). Kolaž je to stihova koji mirno slijedi nit vodilju. Odabrane teme blagonaklono dopuštaju upad iznenadnog trenutka doživljenog davno ili nedavno, svejedno, ali živog tada i sada. Kod Maje se isprepliću vremena čekanja i ispunjenja, ćutnja bila jake uzajamne želje za sjedinjenjem, cjelovitošću u pripadanju. Iznimno nježno, nadasve smiono, Maja traži biće kojem će pripadati, nipošto ne gaji želju za posjedovanjem. To mogu samo veliki ljudi, ako takvom biću pridodamo dar pjesništva onda ćemo reći da nam se u stihovima otkriva velika pjesnikinja. I po modernom izričaju, i po hrabrosti otkrivanju svoje duše, i po težnji slobodnom poretku, kako muško-ženskih odnosa, tako i odnosa prema samom sebi, Maja je svojim pjesmama sustvarateljica ljepšeg svijeta. Nematerijalna stvarnost u Majinim pjesmama je prava stvarnost. Živa, jaka, stvaralačka. U njezinom svijetu željom se stvara, radost se grli, ljubav je personalizirana, nije tek pridodana ili oduzeta čovjeku, već je ona kompletno biće, ima ruke (kako to veli u pjesmi Mirisi noći). Unatoč svjesnosti oporosti života i velikoj mogućnosti nailaska na nezahvalne etape putovanja, pjesnikinja ne odbacuje štit ljubavi (o tome veli pjesma Versi srca). Majine pjesme slave ljubav, harmoniju muško-ženskog odnosa koji se očituje u „točnom omjeru snage i nježnosti“ kako to veli u pjesmi U tvojim rukama. Kada je na promociji Majine knjige Vatra jasnog pripadanja, naša književnica Božica Jelušić vrsna poznavateljica suvremene poezije, izjavila kako nije glavna riječ u Majinom književnom stvaralaštvu, kako izgleda ova knjiga, već kako će izgledati sljedeća i ona nakon sljedeće.
Odgovor na pitanje je prošla Majina knjiga Okus opore svile za koju je književni teoretičar i kritičar, a što nije nevažno, i pjesnik Tin Lemac rekao da je dosegnula puni sjaj. Možemo reći da se iz one „vatre“ iskalila bistra Majina misao, jasni poetski izričaj, manje opterećen raskoracima pripadanja-nepripadanja, gubitka-dobitka, bivanja-nebivanja koji su se kovitlali u ranijim Majinim pjesmama. Ova knjiga se polako oslobađa i „oporosti svile“. Donosi jedan zaokret u Majinu poetskom pismu. Među pjesme koje još uvijek nose tipični Majin kod komplesnog nizanja motiva, ona je ubacila i kratke misone pjesme koje bljesnu jednom mišlju lako, svježe, rasterećujuće kao male bljeskalice. Jasnu, laku, no ne i plošnu misao nalazimo u pjesmama Morski žal, Pođimo u šetnju, More u suton, Što da ti darujem. Ovo, ipak, u svom temelju ostaje jedna teška poezija. Izvlači iz dubina ljudskog bića misli, htijenja, neukroćene porive, iskonske nagone. Odraz je dubokoumnosti pjesnikinje i njezine dubokoosjećajnosti. S jednom rijetkošću. Ono što prosječan čovjek vidi tek kada ugleda, čuje tek kad mu zvuk dopre do uha, opipa tek kad dodirne predmet, Maja svojim pjesničkim osjetilom sve te svakodnevne titraje zvukova, opipa, mirisa, osjeća, čuje, vidi iz daleke, daleke i prostorne i vremenske udaljenosti. Takva stvarnost biva teretna, iscrpljujuća za subjekta koji prima frekvencije svemirskog bila. Uz tu osobinu pjesničke tankoćutnosti, priođenu joj, Maju krasi i nešto što je sama izgradila svojom ženskom mudrošću. To je osmišljavanje padova, želja za životom bez osvete, kletve, optužbe upućene ijednom ljudskom biću, a kamo li nebu. Ima puno pjesnika, ali samo veliki hode uspravno. Ne pužu i ne klecaju. Ne strepe pred sutršnjicom. Ne drhte pred neizvijesnošću. Ne sagibaju se pred nevoljom. Majini stihovi spajaju nespojivo: mirno prihvaćanje nemira. Hrabro kroči kroz poraz. To nipošto nisu laki putevi, nisu to utabane staze.To su džungle kroz koje sabljom moraš sjeći si put dok ti naočigled već raste korov. Možemo zaključiti da je Maja pjesnikinja koja poštuje zasade tradicije, lijepog stiha, skladnog nizanja motiva, odabirom uzvišene teme svetog, stvaralačkog odnosa muškarca i žene. Istovremeno je i moderna, njezine pjesme smiono kroče do suvremenog čitatelja opterećenog (samo)razdijeljenošću kao i socijalnoj distinkciji, neprirodno nametnutoj i podlo zaživljenoj, ujedno i žednog (samo)izričaja svoje napuklosti, nedostatnosti. Pronalazeći svoju nedefiniranu, neverbaliziranu, ali jasno življenu misao u Majinim stihovima, čitatelj u ovoj knjizi ima sugovornika, odvjetnika u teškim parnicama protiv nepravde, krađe, klevete, lažne optužbe. Možda ne glavno obilježje poezije uopće i ove „pod jedrima“, ali vrlo važno i nadasve vrijedno je moralna crta koja isijava iz misli u stihovima. Ovo nije poezija osvete, već je poezija pobjede. Pobjede vlastitog izdignuća iznad sfera svega onoga što bi moglo čovjeka učiniti manje čovjekom.
Zdenka Jozić Matijaš
~ R e c e n z i j e ! ~
Ratko Bjelčić - recenzija
POEZIJA POD JEDRIMA NADAHNUĆA
Iako Maja Šiprak više ne stanuje u Sisku, njezino stvaralaštvo sastavnica je sisačke književne scene, koja je u zadnjih nekoliko godina u usponu. I sama je Maja pridonosila razvijanju te scene pokrenuvši Fejsbook grupu „Juran i Sofija“, u kojoj su, mnogi sadašnji pjesnici iz grada Siska (i okolice), zakoračili u svijet pjesništva objavljujući u njoj svoje prve stihove (i sam sam jedan od njih).
Prerastavši društvene mreže, Majini stihovi počeli su se nalaziti u pjesničkim zbornicima, a poslije i u samostalnim pjesničkim zbirkama. Bez obzira, bile pjesme objavljene na fejsbook zidu, zborniku ili u samostalnim pjesničkim zbirkama, Majine pjesme primijećene su i od stručne književne javnosti, te su poneke od njih ovjenčane nagradama (spomenimo samo značajnije nagrade: “Zvonimir Golob”, 2012. godine za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, “Spark” Velike Gorice, koju je dobila 2013. godine za pjesmu o proljeću; na natječaju portala Očaravanje i časopisa Sapphoart za Valentinovo 2018. njezina pjesma izabrana je kao jedna od najboljih). Uz dobivene nagrade, Maja Šiprak dobitnica je još mnogih priznanja i pohvala iz regije.
Maja Šiprak ne zna pisati šablonski i serijski. Nju takvo pisanje ne zanima. Ne poseže s kvantitetom kako bi dosegnula kvalitetu, već uživajući u stvaranju, poput drevnih majstora, ne umanjuje kvalitetu količinom napisanog i nema problema kako da iz mnoštva napisanog odabere kvalitetu za uvrštavanje u zbirku, već kako da od kvalitete izdvoji dostatnost potrebnu za zbirku.
U to sam se i sam uvjerio, kad sam kao recenzent ove zbirke, trebao izdvojiti pojedine pjesme, pa ih analizirati predstavljajući ih kao preporuku čitateljstvu. Nije da nisam pokušao i svaki bih se put našao u dilemi: „Koju pjesmu izdvojiti?“ Odabir jedne, ili nekoliko njih, bilo bi nauštrb ostalim pjesmama, jer u ovoj zbirci nema pjesama koje su tu samo kako bi popunile potreban broj uvrštenih pjesama, pa druge pjesme kvalitativno odskaču, te ih je lako izdvojiti kao primjer kvalitete. Priznajem: Maja Šiprak je u odabiranju vještija od mene. I bilo bi mi zanimljivo saznati način Majinog odabira pjesama koje su ušle u zbirku i pročitati i one pjesme koje su imale peh stići do užeg izbora, ali ne i u zbirku, jer bih, možda, tek tada mogao, otkrivši Majinu tajnu vještine odabira, izdvojiti pjesme za raščlambu.
Ono što karakterizira pjesništvo Maje Šiprak je umijeće prenošenja osjećaja kroz stihove. U njezinim pjesmama nema nerazumijevanja i postavljanja pitanja: „koja je pjesnička poruka?“, jer Majini su stihovi kristalno jasni, ogoljeni do srži, odlikuju se izravnošću. U njima nema kalkulacije dopadljivosti nauštrb iskrenosti. Maja ne robuje rimama, koje bi izgledale naštimane, nezgrapne, kratile Majin pjesnički dah i obrezivali njezine pjesničke slike. Maja Šiprak ima osjećaj za ritmičnost (pojedine pjesme uvrštene u ovu zbirku, bez većih preinaka mogle bi se uglazbiti).
I što još reći o ovoj zbirci, nego je prepustiti da svaki od onih koji će je čitati, u njoj pronađu dio sebe, stih ili pjesmu koju će prigrliti uljuljani u uživanju u stihovima Maje Šiprak.
Ratko Bjelčić
Željka Antonija Kahlik -recenzija
ISPOD JARBOLA
Nova zbirka poezije pjesnikinje Maje Šiprak ukoričila se na zadovoljstvo čitatelja lijepe i dobre poezije. Darovano nam je još jednom uroniti u Majin svijet traženja i davanja. Ako je ona po ičemu prepoznatljiva kroz sve njene zbirke, a ima ih s ovom osam, to je njena vječna potraga za biti voljena. Biti voljena onako kako njezinim venama ljubav gori tražeći sigurnu luku, sigurno utočište od oluja koje svakoga prate pa tako i nju. Potraga za istinitom, gorućom ljubavi vodi je danju i u snovima. Noći su poseban inspirativan trenutak u kojem se rađaju stih za stihom u kojima izlijeva svu čežnju, sve sanjano godinama, sve očekivano godinama. Maja poezijom nudi pogled na njenu nutrinu koja ključa kao uzavreli vrutak tražeći smiraj na toplom dlanu iskrene ljubavi. U toj želji propituje sebe i svoju okolinu tražeći potvrdu da ne čini ništa pogrešno, ništa zabranjeno, ništa što nije moguće ostvariti. Ipak prošlost ima, kao kod svih i uspone i padove, ali važno je nakon pada ponovo se dići i hrabro krenuti dalje, a Maja stvarno hrabro živi bilježeći to u svojim pjesmama. Pjesme Pod jarbolom su novo putovanje razvijenim jedrima po pučini ljubavi. Ona svoju ljubav sidri u sigurnost bijelih jedara kao što more kapljice svoje slane po stijenama obale. Usudila bih se usporediti Majinu potrebu sidriti ljubav, u nježne ruke koje miluju, uspavljuju, blagoslivljaju kao što se lađe sidre u sigurne luke mirnog mora opjevano u pjesmi:
KAPLJE MORE U SUTON
uspavano more tišinom diše
ne šumi
ne miluje stijene
tek modrinom kaplje u suton
u zagrljaj prima lađu
i umilno joj šapuće u bjelinu jedra
uspavljuje ribara na pramcu
sklapa mu umorne oči
i taži žeđ posoljenih usana
za dodirom voljenog bića
koji liječi
blagoslivlja
i miluje
Kada se lađa nakon nevera i burnih plovidba konačno nađe u sigurnoj luci Maja će u ovoj zbirci Pod jedrima dodati kako je jedino važno ne odustati, ne stati već jedriti snagom kojom nam Maja uzvikuje: „ Ja sam žena vatre i jasnog pripadanja, ljubljenja i voljenja do neba“.
Poželimo ovoj zbirci Pod jedrima dugo i sretno putovanje do onih koji svoje snove u njoj mogu pronaći s posebnom željom da na tom putovanju Maja i dalje svoje osjećaje pretoči u nove stihove.
Antonija Željka Kahlik
NIKŠA SVILIČIĆ - Tihi korifeji finih tkanja duše
~ Versi srca ~
DA NE IZGUBIM TEBE
~~~
kradem snove jedrima
na liniji dva plava sna
uplićem ih u kosu
s desne strane vrata
ne želim te izgubiti
znam
svijet se ljepše vidi sa smetlišta
prepun postavljenih zamki
u koje se samovoljno lovimo
sklanjajući se u prošlost
od neizvjesne budućnosti
i demona koji iz prikrajka vrebaju
hoće li sutra biti kasno
ako ti kažem
volim te
volim te dodirom
tijelom
riječima
pogledom
volim te zbog tebe
i svega što jesi
kradem tvoj plavi pogled
žarom mog tamnog oka
ne dam sjećanjima
da zapletu bijela jedra
mlada su
i netom razvijena
ispunjena vjetrom i vjerom nade
čuvam te jaka
a tako slaba
moćna
istinski tvoja
.jpg)
IZMEĐU DVIJE ŠALICE KAVE
~~~
Između dvije šalice kave
mogao bi proteći cijeli život
nastaniti se svemir sa crnim rupama
moglo bi podivljati more paleći kamene svjetionike
i zrno kave spustiti u dvije šalice
koje uvijek nađu način da se preliju jedna u drugu
možda se negdje u tom prostoru volimo
u rascvjetanom moru i trpkim kamenicama
u talogu kave
u iščekivanju one druge
i želji
da ju konobar nikad ne donese
šapućeš između dva gutljaja
kako je čežnja tvoja velika kao more
uvjeravaš me
da je ljubav kao smrt jaka
da rastanci postoje samo u našim glavama
i da život treba živjeti
punim
razvijenim jedrima
VERSI SRCA
~~~
Razapeta između mogućnosti i želja
biram tamnu polutku mjeseca
izbjegavam grabežljivce
i lažne kolodvore sreće
putujem sama
u naručju nosim breme prošlosti
i neizvjesnu budućnost
umotanu u svilu
izvezenu zlatnim versima srca
koje ljubav živi
daljina ostavlja trpki okus
nestaje u nevidljivoj točci na obzoru
obrazi se crvene od nedostajanja
a život mi se poput leda topi u dlanovima
koliko rastanaka treba proteći
koliko sastanaka treba živjeti
da bi mogli udisati puninu
stišati strepnju i neizvjesnost
prođe dan
noćima nema kraja
tjedan prođe
vikend me razapne
svaka misao kao goluždravi ptić
gladna je tvoje blizine