POSTOVI (Novosti | Najave | Blog)

Maja Šiprak

Volim... /sanjam i živim svoje snove/


VOLIM

 

sanjam i živim svoje snove

 

duge ceste bez putokaza

nove gradove

male trgove

jablanove

stol u poluosvjetljenoj kavani

čašu crnog vina

naramak cvijeća

brzu vožnju

vjetar u kosi

miris bora

okus soli na usnama

neraspakirane kofer

toblerone čokoladu

duge šetnje

poeziju

ugodnog sugovornika

fotografiju

tihe noćne sate

bijelu šalicu kave

kišu

dugi strastveni poljubac

crvene cipele

slapove

vatru u kaminu

sjaj u oku usputnog prolaznika

tišinu

prostor za maštanje

žuti kišobran

instrumentalnu glazbu

inspiraciju za pisanje

miris kože

obrise nazubljenih planina

pokošenu travu

igru leptirovih krila

 

i tebe

 

 koji ćeš tek doći


Opširnije
Kako da m i snenoj kažeš zbogom


Kako da mi snenoj kažeš zbogom

kad se poput samonikle puzavice

željne dodira

pletem tvojim mislima

osluškujem prepoznatljivu melodiju

izvan vremena i prostora

i želim ti pripadati

kao što kap pripada kiši

 

kako da mi snenoj kažeš zbogom

kad roj neizgovorenih riječi vene u grlu

zaustavlja dah

a misao prosipa sate

kao latice ruža ubranih bez strasti

 

kako da mi snenoj kažeš zbogom

dok umirem u postelji

neljubljenih usana

željnih tvojeg dodira

a nježnost poput gladne ptice

odlijeće iz očiju

 

tek u blues noćima

s cvijetom badema upletenim u kosu

susrećem te na drugom kraju čežnje

ali ruke su mi prekratke

a korak preumoran

da stignem do tebe

moja čežnjo

_______________________

Maja Šiprak



Opširnije
* * *

Opširnije
Ante Sesar - Istinsko pjesničko tkivo


MAJA ŠIPRAK – ISTINSKO PJESNIČKO TKIVO

 

….. Svojim nas stihovima Maja Šiprak dariva vlastitim pjesničkim tkivom, satkanim od pomno odabranih riječi, uklopljenih u savršenu jezičnu ritmiku, obojenih bojama najdubljih vlastitih osjećaja, a da pritom uopće ne razotkriva niti razgolićuje samu sebe, nego se vlastitom pjesničkom koprenom pokriva i „odijeva“, pozivajući sve nas skupa da se i mi u njezinim „versima“ prepoznamo te konačno jednom „odjenemo u sami sebe“.

___________________

Ante Sesar, rođen 22. lipnja 1965. u Mostaru. Teolog, filozof i prevoditelj.

 


Opširnije
SPOKOJ MOJIH NEMIRA - 9. zbirka poezije

.. tražim u tebi

spokoj mojih nemira

mir koji nastupa kao iskušenje svih preokreta

i kad kišiti počne tamo negdje na sjeveru

želim

da mi dušu cjelivaš riječima ljubavnim

da mi pričaš nešto sasvim nevažno

bilo što

samo da si tu

samo

da si tu



Opširnije
SPOKOJ MOJIH NEMIRA

DOK POSTOJIM


ne pristajem na manje


ako ne mogu biti
tvoja najljepša uglazbljena pjesma
riječi
od kojih zastaje dah
ritma
od koje se tijela sama gibaju
ne mogu se tvojom zvati
ako ne znaš
kakvu kavu pijem
čemu se smijem u gluhoj noći
nad kojim filmovima plačem
kada ispijam čašu merlota do dna
koje su moje riječi i note
ne mogu se tvojom zvati
ako ne znaš
kakve dlanove volim
dodire izatkane tijelom
na kojem boku spavam
zašto riječima emocije rišem
i volim glasnu glazbu i prebrzu vožnju
ne mogu se tvojom zvati
ako ne znaš
zašto ti ovo govorim
i ne prepoznaješ svojima
sve moje nesavršenosti
tišinom je sve rečeno


Opširnije
Maja Šiprak - Nakon ljubavi



Nakon ljubavi ostaju trpke poruke
misli dopola izrečene
i neobjašnjene
optužbe nedosanjanih snova
neispunjenih želja
koje je odnio vjetar poput lađe
koja je bila hram ljubavi

imena će nam isprati
neka ljetna kiša
i ostaviti povrijeđen ponos
okus poraza na nepcu
koje je bilo dom
gutljaju vina i poljupcu

tisuće gluhih riječi
padaju na srce
u nijemoj svađi
iza zalupljenih vrata
nakon ljubavi ostaju kilometri praznine
novih nepoznatih putova
i jaz kojeg ništa ne može premostiti
nakon ljubavi
ništa
ne ostaje


Opširnije
Nikša Sviličić - Osvrt na poeziju Maje Šiprak


Jednom je netko mudar rekao da je za pisca najteži trenutak na svijetu onaj kada s milijun ideja u glavi nepomično stoji s perom u ruci, pognut nad mramorno bijelim i turobno praznim papirom i pokušava otpočeti svoje putovanje. Taj majeutički moment uoči velikog praska kreativnosti koji uslijedi je uistinu bolan na emotivnoj, poetskoj i ljudskoj razini. Nešto kao element sramotnog razgolićenja svojih nimfi pred hordama štilaca raznih namjera pred kojima tako lako otvaraš dveri duše i pozivaš ih na konak u najdubljim odajama sebe.

 

Možda je ipak najbolniji onaj trenutak kad shvatiš da je sve što se krije po mračnim odajama Tvoje svijesti i ono čime se samozadovoljno ispunjaš, razmišljajući kako će to biti sjajna pjesma ili roman, zapravo balon mentalne wannabe sapunice boje nafte na suncu, koji se rasprsne čim pogledamo u onaj mramorno bijeli papir ili nedajbože dotaknemo pero.

 

Nebo će znati je li ljepota emocije i slador boli pisanja upravo satkan od te moćne razlike proplamsaja Tvojih misli i onoga što smo kadri pohvatati iz tog nebeskog simulakruma i pretočiti u pero jer emocija je teško uhvatljiv svat s tisuću lica. Kadikad je možda na prevaru zatočimo, ali tada snuždena i okovana u stihu više niti izbliza nije onako moćna kao onda kada je nesmetano vrludala prostranstvima misli zatomljenih negdje u dubini grudi Poete.

 

  To je moć Maje Šiprak.

 

Ona se manifestira u tome što u svojim pjesmama vrlo autentično i nadasve precizno može prizvati Lare i Penate zagubljenih osjećaja, pa s njima prvo ocrtati, a onda i utkati svod vlastite duše u onom bijelom mramoru. Kroz poeziju Maje Šiprak proviruje nekoliko predivnih demona… Da, upravo tako – predivnih demona jer kako drukčije opisati snagu erosa kojom isijava podtekst svakog stiha, istovremeno optočenog tugom, popločanog sjetom u euharistiji trenutka sreće.

 

Možda je upravo ljepota boli najbliža u njezinom stihu:

 

nema tih vodopada koji brišu bljesak noći

niti kapi

koje će saprati naše mirise

sa tvojeg tijela

 

Poetesa u ovom, pomalo predivno razotkrivajućem stihu, snažno obgrli čuvstvo ushita emocije trenutka, a nju suprotstavlja drugotnosti okolnosti, dočim posredno slavi Ženu, Niku u sebi. Možda je upravo ovaj stih paradigma Majinog odnosa prema poeziji pri čemu se prepoznaju tri razine tankoćutnosti i finog tkanja njezinog poetskog senzibiliteta; ženstvenost u titraju trenutka, sjete i čežnje kao pokretača stvaranja te ne manje važan element suptilne profanosti podizanja čela i smjernosti prema Sebi kao Apsolutu od kojeg sve počinje.

 

Na svakoj od te tri razine Maja Šiprak suvereno kroči mutnim vodama nedorečenih emocija i vješto doziva, priziva i sastavlja one koje su ostale izgubljene u prijevodu između glave i srca, a to mogu samo najvještije tkalje ljudskih duša.

 

Dar pretvaranja osjećaja u stih je razvidan i kroz minijature nalik ovoj:

 

Ona sam koja želi tvoju pjesmu

poeziju o očima boje šumskog meda

koja se voli ljubiti u pospana jutra

gledati u nebo od pečene gline

 

Tek rijetki neće zastati i imati potrebu pročitati dvaput stih: „poeziju o očima boje šumskog meda“ jer svaki put prizove drukčiju asocijaciju vlastite duše. Da, to je Maja Šiprak, žena koja vješto oslikava svodove naših emotivnih Kapela, stavlja ih u kontekst lako prepoznatljivih svakodnevica i svojim perom nadjeva kraljevska ordenja običnim riječima. Tada one zasjaju bojama duše, poput male voćke nakon kiše i otpočnu živjeti svoj život, ali sada utkane i u naše osjećaje. E, to je vještina s kojom se rodiš, koja prvo tinja, zavrije, pa proključa u Tebi, vještina kojom, ako je prepoznaš u titraju sata, zahvališ Nebu što si privilegiran oplemeniti svijet oko sebe.

 

Poezija Maje Šiprak je tihi korifej finih tkanja duše, njezino pero ima snažnu moć da nas vrati u vremena za koje nismo ni slutili da ćemo se rado sjećati i k tome s užitkom pristati na bol koju traži zauzvrat.

 

Nikša Sviličić

sveučilišni profesor, filmski redatelj, pisac i glazbenik. Trostruki doktor znanosti, nositelj neslužbene titule "najobrazovanijeg Hrvata"

 


Opširnije
OKUS OPORE SVILE- recenzija književnice Sanje Beraković

Žena u crvenim cipelama      

recenzija na zbirku Okus opore svile, autorice Maje Šiprak

                                           

Poetska zbirka „Okus opore svile“, u izdanju nakladničke kuće Biakova iz Zagreba, sedma je zbirka Siščanke Maje Šiprak, pjesnikinje koja posljednjih godina živi i radi u Zagrebu. I ove šture biografske činjenice polazište su Majine poetike istkane kroz 71 pjesmu između crno-bijelih korica s otisnutim crvenim slovima. Ne sudi se knjiga po koricama, no, igra bijele, crne i crvene boje provlači se kao motiv nekih od najdomljivih pjesama ove zbirke.

Prva pjesma, Jantarna zora, svojevrstan je manifest, objava novog početka – zbirke i života. U njoj poetesa sažima ispovjednu nit cijele zbirke, definira lirski subjekt kao onu koja ostavlja sve jučerašnje za sobom i nova se rađa u sjaju zore, u novome gradu, spremna za nove ljubavi. Već u Jantarnoj zori pronalazim uporište za svoju tezu kroz koju ću čitati i razumijevati sljedeće pjesme – a to je kontrast, sukob, suprotstavljanje. Suprotstavljajući pojam luka, kao simbola svoje samoće (razlistavam samoću/ kao glavicu luka/ kroz suze), ružama, kao simbolu dara ( i ne poklanjam ih više nikome/ nisu buketi ruža),  snagom pjesničke riječi u tom kontrastu gradi središnju sliku pjesme: gdje samoću poklanja sebi kao dar. Biti ničija ne znači biti izgubljena poanta je koju izgovara kao mantru, cilj prema kojemu hoda. Da ne bismo bili izgubljeni, valja nam se ponovno pronaći. Ona se pronalazi u mirisu cimeta na ulici nepoznatog grada, ulici koju svojim koracima pripitomljava, osvaja, čini poznatim i toplim mjestom za novu sebe. Pronalazi se i u iskrenosti djetinjeg zagrljaja – zalogu zagrljaja kojemu će novi grad biti mjesto ostvaraja. Pjesnikinja u još jednom kontrastu,  jutra koje se budi u jantarnoj svjetlosti i sunčevoj toplini, nasuprot probdjevenoj noći/jučerašnjoj kavi/jučerašnjoj sebi/prošloj ljubavi podcrtava namjeru da napusti staro i hladno u zalog novog , toplog novog dana i sretnije sebe.

U cijeloj zbirci pjesnikinja gradi svoj izričaj na kontrastu, antitezi, pa čak i oksimoronu (opora svila, dobrovoljni zatočenici, zatvor bez obzora, bogohulna molitva, plemeniti korov, gluhi pjev, bijela slova na crnom papiru, vjerolomni svećenik) , spajajući nespojivo pokazuje da vjeruje u čuda. To je čudo u gotovo svim pjesmama - Ljubav. Vjera u ljubav emanira iz stihova u kojima je čovjekova iskonska potreba do voli i bude voljen i u toj dubini lišen svakodnevice u kojoj se zaprlja, udalji, izgubi (da mi te pogledati/ u onom trenu/ kad si budan i slobodan/ oslobođen od robovanja i cenzure svakodnevice). A kad se on tako izgubi onda vjera rađa bol (kad će izumiti lijek za vjeru?) i hrabrost da se stalno iščuđava nad vlastitim padovima i ponovnom ustajanju i ustrajnom traženju Ljubavi. Ona je izgradila sebe na tim kontrastima gdje želi biti čvrsta, samodostatna, cjelovita, a opet podatna, posve predana, dijelom njegova tijela i duha - iznevjerena, a opet vjerna Ljubavi.

Crveno je boja ljubavi, strasti i života, ali je crvena i boja krvarenja do smrti. Crvena je njegova boja na koju ona igra jer je dobitak siguran, barem ona to priželjkuje. No, crvena se kroz stihove o njihovoj ljubavi, strasti i zajedničkim trenucima gasi u sivilu, jer ne gori crvenom vatrom sretnog zajedničkog življenja, priželjkivanim happy endom. Siva je boja kojom pjesnikinja slika njihov odnos, a željenog muškarca i nesvjesno boji tom bojom jer u više stihova on njoj ispovjeda svoju tugu, pun je sumnji, strahova, bijegova, plah i nesiguran – a ona ga svejedno čezne i u svojim snovima riše vedrijim bojama nadanja. Priželjkuje snažnog i odgovornog muškarca (... i budi malo svoj/ i moj), a dobiva slomljenog i tužnog koji je ostavlja samu i tužnu pa i sama otkriva svoje zablude (Utvaram si/ da znam živjeti s tobom/ a da sebe ne ubijem). On nije taj, a crvena se boja putem izgubila i izbljedjela, poput duge linije oznake biciklističke staze. No, ona ju je pronašla sama, obuvši crvene cipele u kojima sama dostojanstveno hoda pjesmom Žena divljeg srca (Hoda svijetom samo u crvenim cipelama/ vraća se kući uvijek drugim smjerom/ srijedom sobu pretvara u plesni podij/ jaka i ponosna/ i kad joj suza izdajnički spuzne).

Pjesnikinja je izuzetno hrabra u tkanju svojih stihova u kojima ogoljava strast  ( nasladio nepce mojom puti/ počastio nosnice mojim mirisima) podjednako kao i samoću (koliko boli tišina krute samoće/prostrta kao beskonačna ravnica) te istom hrabrošću katarzično koristi i teške, čak naturalističke slike (negdje piješ/ i padaš u lokvu vlastite krvi/ trošiš krhko vrijeme prolaznosti; poljsko cvijeće/ klati se o vratu davljenika;  uvlači se u gnijezdo vrline/ i ubija zdravi okot;  sumrak natapa lijes; urlik vlastite smrti) kao suprotnost onoj miloj, dragoj i trpeljivoj sebi u kojoj ipak ključa i strast, i bijes povrijeđenosti.

Osobna i pjesnička hrabrost je i u ovom današnjem dobu koje gazi, ogrubljuje, satirom i cinizmom komentira i kritizira (danas je otmjeno odustati od života ), ovakvim stihovima romantičarskog duha isturiti sebe kao idealista, kao ženstvenu, podatnu, otvorenu i nježnu, dragu i strpljivu te uzdići se sa skliskog ruba patetike stihom koji odiše modernošću (kad budeš odlazio / ne opraštaj se/ mrzim naricanje/ tvoje ruke ionako/ više ne pričaju sa mnom).

Prateći dominanatan, ljubavni ton zbirke, možemo reći da je zbirka nježno, iskreno, ženstveno i strastveno putovanje stihovima od početnog motiva „tvoja sam“ do nepripadanja, gubitka i prepoznavanja u „ničija sam“ sve do konačnog smiraja, osnaživanja i novog bitka u motivu „svoja sam“. Svojim senzibilitetom i umjetnošću slaganja poetske riječi, pjesnikinja nas vodi na putovanje, a mi ga osjećamo kroz vlastite proživljene ljubavne bitke i slažemo prepoznate stihove u samo naš kaleidoskop okusa opore svile.

Hvala na kaleidoskopu, Majo.


književnica Sanja Beraković

 


Opširnije

Podijeli ovu stranicu

VRH