POSTOVI (Novosti | Najave | Blog)

Maja Šiprak

D E Z E R T E R I


Na karti mojih nemira

palcem klizim niz zadnji meridijan

u svijet ugodne šutnje i žudnje

preko slova tvojeg imena

ispisanog bojom purpura

rekao si da ne voliš studeni

sivilo, maglu i monotoniju koju nosi sa sobom

tješim te … studeni je predzadnji meridijan

po kojem se spuštam u ovaj grad bez snova

 

hodam mokrim pločnikom

brojim korake

zaboravim bol i  podižem pogled

izbrojim nekoliko zvijezda

koje su dezertirale iz mojih očiju

tog bojnog polja natopljenog krvlju i suzama

iza osvjetljenog prozora obitelj dijeli večeru

i izgovara molitvu zahvalnosti

odnekud dopire lavež psa i huk sove propara mrak

grad je miran i pust

ti umoran od otuđenosti

ja od čekanja tvoje prisutnosti

tražimo savršenstvo u nesavršenom vremenu

isprekidanih meridijana i izbrisanih paralela

tišina je bijela

a studeni mjesec mojeg rođenja


Opširnije
UGLJENA TUGA


 

tebi ne trebaju moje dubine

i uroni

ne trebaju ti moje visine

i letovi

trebam ti prizemna

a ja najmanje zemljom hodam

 

ne vjeruj kad ti kažu da slapovi potiru sjećanja

lažu

nema tih vodopada koji brišu bljesak noći

niti kapi

koje će saprati moje mirise

sa tvojeg tijela

 

vrutak sam svih tvojih želja i zadovoljstava

što izranjaju bez reda i pameti

kad me kao preskupu lutku iz izloga želiš

a ne možeš imati

 

moj dan nema svjetla

sakrivam se u ugljenu tugu

dovoljno drska da zaniječem zoru

što na istoku rudi

i tebe

kojeg odavno istinski želim

 

ljubim te

i bojim se

a tebi ne trebaju moje dubine

i uroni

ne trebaju ti moje visine

i letovi

trebam ti prizemna

a ja najmanje zemljom hodam

@maja šiprak

Opširnije
Ti ne trebaš mene

 

ti ne trebaš mene

oduvijek sam to negdje u podsvijesti znala

ostat ću samo jedan prepoznatljivi titraj u tvojoj svijesti

jedan neobično emotivan iskreni svijet u tvojim mislima

sjena žene u tvojem sjećanju

koja nije pristajala niti jednom tvojem okviru

 

pitam se

jesi li uopće razmišljao

gdje me zapravo smjestiti

nisam bila dovoljno profinjena za tvoj svijet

nisam bila dovoljno snažna

ili pak nježna

dok su se u moje zjenice slijevala

sva svitanja i sumraci

sve boje

mirisi i uzdasi

svi vjetrovi i stihovi ikad izrečeni

zapleteni u mojoj kosi.

 

nježnost

koja se svakog dana

za tebe rađala

sa smirajem dana

polako je jenjavala

još uvijek prisutna

negdje iza sklopljenih vjeđa

jer u tebe vjerujem

i kad nisi tu


Opširnije
Nebo moje ljubavi


 

nasukan na strme obale svoje Itake

upitnim pogledom

uznemiriš utrobu

odrediš postupke mojih misli

i traženje tvoje prisutnosti

 

gladnih očiju

upijaš nemir s mojeg lica

svjestan mogućnosti

uzimanja onog

što ti je potrebno

jer sam ti voljna dati sve

u neimanju želje biti nešto svoje

 

ja sam ogledalo tvojeg postojanja

prostrta ispod tvojih koraka

kao meki travnjak

radosna zbog uspona

širim ruke kako bih ublažila

tvoje padove

 

slutim tvoje tamne odaje

dok svoj nemir pogledom

izlijevaš po meni

u samotnim noćima

punim sablasnih sjena

koje i usamljenošću prijete

 

niti jedna koprena

neće prikriti spoznaju

ritma spirale strasti

tankih niti trenutnog predavanja

 

dok se moja vjera u tebe

miješa sa željom

a zanosom me uvijek iznova

zavodi i ljubi

izmiče tlo pod nogama

u želji za potpunim predavanjem

i pripadanjem


@maja šiprak

 


Opširnije
CRNO I BIJELO - iz ciklusa priča Žuti kišobran

BIJELO I CRNO
/Iz ciklusa priča Žuti kišobran/

Altruizam i empatija su joj bili urođeni. Dva oblika ponašanja koji su Lavinijn život obilježavali od najranije mladosti.
Najprije je to bila briga za napuštene životinje koje je sakupljala i sakrivala od roditelja, hranila ih i čuvala nevino dječjim rukama. Roditelji su u konačnici popustili i dozvolili joj da brine o napuštenim životinjama. Kasnije, kroz školovanje uvijek je bila organizator pomoći drugim učenicima - od učenja nekih težih predmeta koje bi učenik slabije svladavao do prikupljanja odjeće, obuće, školskih potrepština, čak i novca ako netko od učenika nije mogao financirati eskurzije i ostale školske izlete ili posjete izložbama, kazalištu itd.
Kako je odrastala, uz sve uspjehe na fakultetu, kasnije na radnom mjestu, ljubavni je život postajao klizište inače dobro posloženog života. Jedan, drugi, pa treći loš izbor ili pak loš trenutak, polako ju je počeo frustrirati. Čeznula je za tim da bude prihvaćena i voljena takva kakva jest. Željela je ljubav i pažnju čovjeka koji će shvaćati njezin senzibilitet i ljubav prema čovjeku i svijetu općenito.
Jedva primjetno, u moru profila koji su tražili njezino prijateljstvo, za oko joj je zapela dugačka poruka nepoznatog, naočitog muškarca. Opuštenost kojom joj je pisao poruke, počela ju je otapati poput najtvrdokornijeg leda sa Antartika.
Neprimjetno, od kave do razgovora, a zatim i pisama kojima ju je obasipao, polako joj se uvukao u život, a da toga u prvi mah nije bila niti svjesna. Pisamce u poštanskom sandučiću, mail za dobro jutro, ruža na vjetrobranskom staklu ispred firme u kojoj je radila, toplo pecivo za doručak , kao da joj je čitao misli, tako je ispunjavao sve njene želje, davno pospremljene u podsvijesti kao nešto što postoji u romantičnim filmovima i knjigama, ali ne i u realnom životu. Obasipao ju je nevjerojatnom pažnjom kakvu do sada nikad nije iskusila. U trenutcima kad nije bio prisutan, iz zakutka mozga dolazila joj je misao kako je mogao tako lako znati što želi, čemu teži, čemu se nada, što ju čini sretnom, ali nije se željela zamarati analizama, pa bi misao brzo potisnula u zakutak iz kojeg je isplivala.
Zaredali su dani u kojima je Boris bio sveprisutan u njenom životu, uvijek na dispoziciji da na najljepši mogući način reagira na poziv ili poruku. Imala je danonoćnu pažnju čovjeka koji je živio da joj udovolji, da joj bude podrška i savjetnik u svemu što je radila ili željela u ostatku svojeg života. Obožavao je Laviniju, ona je bila njegova muza, njegova princeza, njegova boginja koju je predugo čekao i sada želi učiniti sve da bude kraljica njegovog carstva koje gradi za njih dvoje.
Prošlo je nekoliko mjeseci a da Lavinija nije bila niti svjesna vremena, kao u bunilu radila je i disala za trenutke kad će ponovno biti zajedno. Vikendi, zajedničko čitanje knjige, zajedničko kuhanje, uređivanje stana… trenutci nježnosti, bila je najsretnija žena na planeti. S vremena na vrijeme osjećala je nelagodu kad bi on prepun gorčine i potisnutog bijesa pričao o roditeljima koji mu ništa nisu pružili u životu, ili o bivšoj supruzi koja je bila prevarantica i koja je uništila život i njemu i kćerkama. Na trenutke bi osjetila zebnju i strah od nagomilanog bijesa kad bi spominjao prošlost i osobe iz nje.

Zanemarila je svoje prijateljice, nije imala vremena za odlaske na ženska druženja i duge razgovore koje su vodile, povjeravajući jedna drugoj. Najviše joj je nedostajala Vinka iz Slavonije, ali naprosto nikad nije bilo dovoljno vremena za druženja kao prije.
Jednog dana, pišući ostvrt na jednu kazališnu predstavu na koju ju je Boris na višednevna nagovaranja ipak odveo, upitala se da li je to sve što joj pruža pretjerano,. ? Da li Boris ipak pretjeruje u iskazivanju pažnje, ljubavi!? , i zašto se nikada nisu posvađali, zašto joj povlađuje a istovremeno na fin način usmjerava njen život kako njemu odgovara i odlučila je porazgovarati s njim.
Kad su navečer sjeli uz čašu vina, u opuštenom razgovoru upitala ga je da li sanja ili je sve to san koji oboje žive!?
U prvi mah blijedo je gledao u Laviniju, gotovo ne dišući, da bi u djeliću sekunde njegovo lice preplavila takva količina bijesa i grča, da se paralizirala. Ničim izazvan počeo je sipati gorke uvrede na njen račun, počevši izvlačiti djeliće njene prošlosti koju mu je u lijepim trenucima povjerila, optužujući je da je nezahvalna, površna, narciosidna i sebeljubiva žena, koja ne zna uživati u pruženoj pažnji, već traži đavla tamo gdje ga nema.
„Nije niti čudo što nisi uspjela u ljubavi, kad si frustrirana, lažljiva i licemjerna, sve ste vi žene iste, površne glupače koje treba dobro udarati i ne treba im dati plakati“, iskešenim izrazom lica viknuo je i otišao iz stana zalupivši vratima.
Dvodnevna šutnja između njih Laviniji je bila nesnosna. Ma koliko razmišljala što se zapravo dogodilo, nije mogla shvatiti niti prihvatiti Borisovu reakciju na tako bezazleno pitanje koje mu je sporne večeri postavila. Odlučila je nazvati Borisa. Na prvi zvuk zvona javio se riječima: „ Znao sam da ćeš nazvati, ne možeš ti bez mene, nisi ti imala život prije mene, život koji se može nazvati životom“ .. na što se grleno nasmijao. „Dođi do mene da razgovaramo, moram provjeriti gadiš li mi se ili te mogu gledati i dodirnuti“ dahnuo je u slušalicu, prije nego je bez pozdrava prekinuo telefonski poziv.
Progutala je ponos u ime ljubavi i pozvonila na vrata njegovog stana. Zamolio ju je da ga ne dotiče dok ne porazgovaraju. Bila je u šoku od cjelokupne situacije i poslušala je njegove želje, sve u želji da se probudi iz bunila u koje je zapala. Upitala ga je u čemu je pogriješila pitajući tako bezazlenu rečenicu. Znakovito podigavši lijevu obrvu, s visoka obratio joj se riječima:“Ti si nesposobna osoba koja živi kao parazit na slavi prijatelja ili roditelja i bez njihovog poticaja ti si nitko i ništa.
Ti si roba s greškom i ako odlučim biti dalje s tobom, morat ćeš me slušati bez pogovora jer sve što radim i što ti sugeriram činim za dobrobit nas dvoje. Tvoja prošlost je mrlja i sramota za tvoje roditelje, tvoju sestru i tvoje kćeri, ti si sramota koja hoda ovim svijetom, budi sretna da sam te pronašao i uzeo pod svoje, pa ću napraviti od tebe osobu kakva trebaš biti. Nezahvalna si i sebeljubiva, sva moja pažnja, ljubav, pokloni, vrijeme, sve što sam ti dao, ti nemaš pravo propitkivati. Ništa nisi zaslužila, a dao sam ti sve. Tko si ti da propitkuješ moju ljubav i moje davanje. Budi sretna da te hoću pogledati a kamo li dodirnuti. Znaš, nemaš me pravo niti ostaviti, oduzimam ti sva prava.“ Nakon monologa koji je sasuo Laviniji u lice, okrenuo se i zagledao kroz prozor, pustivši ju da joj suze kao slapovi liju iz zelenih očiju.
„U kakvu sam to zamku upala“ , pitala se grcajući od suza, ne znajući da li da ostane ili ode iz stana. Bojala se, po prvi puta osjetila je neizreciv strah. Počela se bojati čovjeka koji ju je do jučer obožavao kao svoje osobno božanstvo.

Uslijedili su dani agonije, šutnje. Čak je i telefon šutio. Lavinija je bila u grču, pomisao na Borisa izazivao bi nalet ljubavi i nalet grča ali i odbojnost i srah. Upitala je „što ja to radim sebi“, a odgovor niotkuda nije stizao. Bio je zakopan duboko u njenom biću. Polako joj je iz svijesti navirala misao da je napravila loš izbor, da je upala u zamku manipulatora, zlostavljača da sve što je Boris činio za nju, činio je da ju učini ovisnom o sebi. Nije to bila ljubav, bila je to manipulacija. Uslijedili su dani u kojima je nastojala izbjegavati telefonske pozive, odgovarati sutradan na poruke iz telefonske sekretarice ili sms-a.
Željela je vratiti vrijeme. Biti ona stara Lavinija koja se radovala jutru, kavi na balkonu, cvrkutu ptica i šetnjama po prirodi. Sama. Kad već nema sreću upoznati srodnu dušu. Nije znala kako se izvući iz ovog bolesnog manipulativnog odnosa. Bojala se Borisove reakcije. U nekoliko navrata zvonio je na vrata stana. Nije otvarala. Nekoliko puta dolazio je u ured gdje je Lavinija radila, međutim nisu mu dopuštali ulazak u zgradu.

Silina njegova bijesa je tih dana poput oluje bjesnjela njezinim mislima i osjećajima. Pod naletima tog vjetra polako je nestajala, poput stopa u pijesku se brisala i njezina ovisnost o njemu, o toj lažnoj pažnji i naklonosti umotanoj u otrovne riječi muškarca koji se odrekao svoje snage da voli i poštuje ženu i priklonio se ideji da njome vlada strahom i prijetnjama. Kako su iščezavala sjećanja na njezinu slabost kojom je žudjela te riječi otrova, tako se u u njoj stvarala jedna nova snaga, poput čvrstih temelja, zidao se red po red bedema kojima je opasala svoju dušu, svoj bitak, svoje nedosanjane snove i snagu za koju je oduvijek slutila da ima – snagu altruizma i empatije.

Proljetni povjetarac mrsio joj je dugu kosu i pleo ju oko velikih stakala njezinih sunčanih naočala. Nasmiješila se samoj sebi i svojim mislima dok je tog poslijepodneva šetala oko jezera, mirna i sama, ispunjena čudnom ljubavlju prema svakom svom koraku i svakoj svojoj misli, pa čak i onoj koju je ispratila osmijehom: Boris je samo sjena mom putu prema sretnom životu, za mene više nema prepreka.
_____________________
foto: Maja Šiprak, Jarun, 17.03.2023.

Opširnije
t r a g o v i


 

otetim uzdahom gasim svijeću na stolu

tonući u svoj crno bijeli svijet

prepun misli na tebe i jedan izgubljen dan

putem do postelje svlačim rublje

i ostavljam za sobom trag

kao da ćeš ga pratiti.

znam da nema mi spasa

bez dodira

a još te posvuda ima

 

svi koji odlaze ostave trag

a tvoji su po mome tijelu

u svakom uzdahu

na mojim usnama


Maja Šiprak

Opširnije
U TVOJIM RUKAMA


U TVOJIM RUKAMA

 

u tvojim je rukama

točan omjer

snage

i nježnostiprops:yes; font-size:10.0pt; mso-ansi-font-size:10.0pt; mso-bidi-font-size:10.0pt; font-family:"Calibri",sans-serif; mso-ascii-font-family:Calibri; mso-fareast-font-family:Calibri; mso-hansi-font-family:Calibri;} @page WordSection1 {size:612.0pt 792.0pt; margin:72.0pt 72.0pt 72.0pt 72.0pt; mso-header-margin:36.0pt; mso-footer-margin:36.0pt; mso-paper-source:0;} div.WordSection1 {page:WordSection1;} -->

kad ti iz vena proključa snaga

oblikuješ me u muzu ljubavi

staviš na pijedestal

svih svojih nadanja i želja

 

iz jagodica prstiju

kad nježnost proklija

razmazuješ mi je satima

po usnama

obrazima

po tijelu

šapućeš

nikad mi te dosta nije

 

vrijeme tad zastane

a nebo se osmjehne

zagrliš me pogledom

dodirneš trepavicama

obuzet željom tijela

da se s tijelom spoji

preplavljuješ me valovima uzdaha

dok uranjaš u moje biće bez uzmaka

razmazuješ posvuda

točan omjer

snage i nježnosti

po tijelu željnom tvojih dodira


Opširnije
Kad mi nedostaješ


KAD MI NEDOSTAJEŠ

 

 

kad mi nedostaješ

gledam oblake kako nebom plove

pa spustim glavu i brojim korake

trazim boju tvojeg glasa u moru glasova oko mene

misli sakrijem

na sve četiri strane svijeta

između jučer i sutra

i u vjetar vičem

dođi i ostani

uljepšaj ova samotna jutra


Opširnije
Tvoj zagrljaj


TVOJ ZAGRLJAJ

 

uronivši u tvoje spokojne oči

zatečena mirom koji isijavaju

pomislim kako širinom duše

možeš upiti vodopade i potoke sa planete

kad bi mirno trepnuo

 

u tvoj pogled stane čitav svemir

koji želim dotaknuti

ljubeći se s tobom

svjesna

da se prebrzo budim

u svjetovima

koji mi zapravo ne pripadaju

 

dok ti ruke dodirom progovaraju

nude zagrljaj koji na povratak domu podsjeća

i budi ljubav, sigurnost i mir

 

miljunom boja iza očiju

progovaraš

da zaboravim vještinu zavođenja

učenu vjekovima

i da zaspim na tvojim dlanovima

bez suvišnih pitanja

straha

i kajanja

 

uspavljuješ me riječima kako nijedna kiša

ne može saprati moje postojanje

sa ruba tvojih trepavica

 


Opširnije
3.priča iz ciklusa La Vie Est Belle


KAD TI ŽENA ZAKOPČA ŠLIC PREKO EGA

Nakon propale veze i prethodnog braka osjećao sam se prazno. Mjesecima sam solirao bez želje da pogledam ijedno žensko biće, ma kako divno bilo.

Nekolicina prijateljica pokušavala me tješiti, željele su nešto više,  toga sam bio svjestan, međutim, naprosto sam bio ispuhan kao balon.

Ispuhan i prazan.

I korona koja je usporila biznis koji sam godinama razvijao. Stagnirao je, pa je i moj ritam bio sporiji. Odgovaralo mi je tako. Nije više bilo putovanja po Europi a i Kina je bila gotovo zaboravljena. Dvije godine čuda čine.

Da, ponovno sam se zbližio sa bratom, igrao remi s roditeljima kao kad smo bili djeca. Donese prisilna izloacija i nešto lijepo.

Posljednjih mjeseci posvetio sam se hobiju iz mladosti. Fotografiranju. Volim odlutati s fotoaparatom u ruci i ovjekovječiti kamen, cvijet, list na vjetru ili poneki lijepi akt.

Jedno jutro bio sam tako mamuran i dok sam se budio uz prve gutljaje crnog zlata, pažnju su mi privukle isto takve oči. Tamne. Bademaste. Crno zlato prepuno iskri. Negdje u kutovima nazirao se smiješak, mada, kad bolje promislim,  zrcalile  su jednu kombinaciju sjete, unutarnje ljepote, i prikrivenog smješka. Dugo sam ostao zagledan u fotografiju nepoznate žene. I onda sam potražio još njenih fotografija.

Lavinia! Žena srednjih četrdesetih, po mojoj procjeni. Nema klasičnu ljepotu, ali natjera njen  izraz lica da ju pogledaš iznova. I Iznova.

Uronio sam u dan, sastanci, ispijanje kave, sahrana dragog susjeda, dan se valjao sa svim svojim problemima koje je trebalo rješavati, više-manje uspješno.

Kad dan izdahne u noć , sablasti iz kutova sobe nerijetko posjećuju i nas muškarce. Nismo niti mi cijepljeni od prošlosti koja iz zakutka viri i prisiljava nas na razgovor samih sa sobom.

Otvorim laptop, kad ono, gledaju me ta dva crna zlata. I ne trepću. Nešto me pokrenulo i napišem Lavinii poruku u inboks:

 „ Poštovana Lavinia, ukažite mi čast i dopustite da fotografiram vas i vašu osebujnost koja je toliko naglašena u fotografijama koje gledam. Vidim da nisu profesionalne fotografije, dopustite da vam napravim nekoliko sjajnih fotografija koje ćete imati ubuduće za vaše objave i vaše radove.“

Nakon nekoliko poruka odbijanja i obrazlaganja kako ona ne voli ljude, ne voli se fotografirati i kako je i njen hobi fotografija, uspio sam Laviniu nagovoriti da se nađemo na kavi i da dogovorimo fotografiranje negdje u prirodi na način koji njoj odgovara.

U trenutku kad sam ju ugledao kako mi opušteno prilazi vidio sam njenu kosu kako vijori na popodnevnom vjetru, usne koje se razvlače u spontani osmijeh i...oči. Te oči koje su plijenile pažnju i  nisu mi dopuštale da trepnem.

 

 

„Lavinia, ne dišem od trenutka kad sam se ogledao u tvojim očima“, promrmljao sam, na što se ona nasmijala ništa ne rekavši. Kad je progovorila, pomislio sam da bih je mogao satima slušati kako priča. Da, taj glas je očaravao.

Nakon uvodnih formalnosti, razgovor je počeo glatko teći i uz šalicu kave čavrljali smo kao stari znanci. Osjećala se uzajamna simpatija dvoje ljudi koji su prošli život i imaju o čemu razgovarati.

Dogovorili smo fotografiranje i ona je smijući se kazala: „Koliko me hvalite i laskate mi, učinit ćete moje fotografije ljepšima no što doista jesam.“

Bio sam očaran Laviniom. Još dugo nakon dvosatnog razgovora odzvanjao mi je njen glas i smijeh u ušima.

„Ti si divan Boris, ali si mlad čovjek i živi kako bi bio zadovoljan i ispunjen svojim odlukama, potezima i stavovima. Jedino to ima smisla. Biti svoj“, govorila mi je sa smješkom na usnama.

Brojao sam minute i sate do trenutka kad sam trebao fotografirati Laviniu. Pokušao sam joj slati poruke, ali ona je odgovarala na svaku treću. Jednostavno, nije prihvaćala moja nespretna udvaranja. Pričala je kako je ranjena i povrijeđena, kako ne vjeruje nikome ništa, a najmanje fotografima koji rade  ženske aktove.

Nada me nije napuštala i potajno sam se nadao da ću uspjeti osvojiti tu ženu i imati ju samo za sebe. Ne posjedovati, već osvojiti.

Želio sam joj kazati da želim brinuti za nju, vratiti joj osmjeh na lice, biti joj podrška i oslonac. Ali kako, razmišljao sam, kako to učiniti, a da ju ne prepadnem.

Iskrenošću!

Jedino što mogu je pred njoj biti iskren i ogoljen. Intuitivna je i shvatit će da govorim istinu. Da, tako ću učiniti, odlučio sam.

Došao sam po nju, a ona mi je s balkona mahnula da se popnem gore i pomognem joj ponijeti torbu sa stvarima.

Parkirao sam i popeo se do njenog stana. Veselo je otvorila vrata i kazala: „ Spremila sam neke sitnice koje ću koristiti prilikom fotografiranja, molim te ponesi mi torbu dolje do automobila.“

U trenutku kad se okrenula prema meni uzeo sam ju za lice i poljubio.

U prvi mah se zaledila ne reagiravši , a onda napravila korak unazad. „Molim te makni se od mene“ , promrmljala je kroz stisnute usne. Ponovno sam joj prišao i primio je za lice, na što je ponovno ustuknula i izgovorila jasno: „Pusti me na miru, što je tebi, ne želim nikakve prisne dodire!“

Uhvatila me nekakva mahnitost. Ne poznajem se ovakav, medjutim, nisam se mogao zaustaviti. Miris njenog parfema dražio mi je nosnice, njena blizina palila je sva moja čula i osjetila. Osjećao sam da gubim kontrolu nad sobom i da moram imati tu ženu.

„Samo me pomiluj, samo me malo dotakni dolje, želim te beskrajno“, mrmljao sam dok sa pokušavao maknuti njene ruke koje su se otimale iz mojeg zagrljaja. Što se ona više otimala, ja sam više inzistirao na dodiru koji sam želio pod svaku cijenu. Želio sam da me rukom dotakne po muškosti. Ništa više, samo da me dotakne, da ju osjetim. Kad sam to drugi puta glasno izgovorio ona se sledila.

Zaustavila se, pogledala me bezizražajnim izrazom lica i rekla: „Skidaj hlače! No, što me gledaš, rekla sam ti skidaj hlače!“   Pogledao sam ju ne vjerujući što govori. Sekunde su bile kao sati, ona me gledala ledenim pogledom i ponovila: „Rekla sam ti skidaj hlače, pokazat ću ti koga ponižavaš u vlastitom domu kao zadnje smeće!“

Gledali smo se nekoliko trenutaka bez riječi. Kroz glavu mi je prošlo tisuće slika, tisuće aktova koje sam fotografirao, tisuće žena koje su me željele. a ja sam ih odbijao.

Lavinia me kastrirala pogledom i riječima koje su boljele kao kletva.

Uspio sam pokvariti sve. Jedina žena koju sam istinski želio očitala mi je takvu lekciju da nisam siguran kad ću se ponovno osjećati kako muškarac.

I danas, mjesecima nakon ovog neslavnog događaja, dok sjedim na terasi zagledan u dim cigare i ispijam crno zlato, vidim njene oči. Oči koje nikad neće biti moje ogledalo. A mogao sam u njima biti sve, baš sve.

Samo da sam znao šlic držati zakopčan.

 

@Maja Šiprak

Opširnije

Podijeli ovu stranicu

VRH