otetim uzdahom gasim svijeću na stolu
tonući u svoj crno bijeli svijet
prepun misli na tebe i jedan izgubljen dan
putem do postelje svlačim rublje
i ostavljam za sobom trag
kao da ćeš ga pratiti.
znam da nema mi spasa
bez dodira
a još te posvuda ima
svi koji odlaze ostave trag
a tvoji su po mome tijelu
u svakom uzdahu
na mojim usnama
Maja Šiprak
U TVOJIM RUKAMA
u tvojim je rukama
točan omjer
snage
i nježnostiprops:yes; font-size:10.0pt; mso-ansi-font-size:10.0pt; mso-bidi-font-size:10.0pt; font-family:"Calibri",sans-serif; mso-ascii-font-family:Calibri; mso-fareast-font-family:Calibri; mso-hansi-font-family:Calibri;} @page WordSection1 {size:612.0pt 792.0pt; margin:72.0pt 72.0pt 72.0pt 72.0pt; mso-header-margin:36.0pt; mso-footer-margin:36.0pt; mso-paper-source:0;} div.WordSection1 {page:WordSection1;} -->
kad ti iz vena proključa snaga
oblikuješ me u muzu ljubavi
staviš na pijedestal
svih svojih nadanja i želja
iz jagodica prstiju
kad nježnost proklija
razmazuješ mi je satima
po usnama
obrazima
po tijelu
šapućeš
nikad mi te dosta nije
vrijeme tad zastane
a nebo se osmjehne
zagrliš me pogledom
dodirneš trepavicama
obuzet željom tijela
da se s tijelom spoji
preplavljuješ me valovima uzdaha
dok uranjaš u moje biće bez uzmaka
razmazuješ posvuda
točan omjer
snage i nježnosti
po tijelu željnom tvojih dodira
KAD MI NEDOSTAJEŠ
kad mi nedostaješ
gledam oblake kako nebom plove
pa spustim glavu i brojim korake
trazim boju tvojeg glasa u moru glasova oko mene
misli sakrijem
na sve četiri strane svijeta
između jučer i sutra
i u vjetar vičem
dođi i ostani
uljepšaj ova samotna jutra
TVOJ ZAGRLJAJ
uronivši u tvoje spokojne oči
zatečena mirom koji isijavaju
pomislim kako širinom duše
možeš upiti vodopade i potoke sa planete
kad bi mirno trepnuo
u tvoj pogled stane čitav svemir
koji želim dotaknuti
ljubeći se s tobom
svjesna
da se prebrzo budim
u svjetovima
koji mi zapravo ne pripadaju
dok ti ruke dodirom progovaraju
nude zagrljaj koji na povratak domu podsjeća
i budi ljubav, sigurnost i mir
miljunom boja iza očiju
progovaraš
da zaboravim vještinu zavođenja
učenu vjekovima
i da zaspim na tvojim dlanovima
bez suvišnih pitanja
straha
i kajanja
uspavljuješ me riječima kako nijedna kiša
ne može saprati moje postojanje
sa ruba tvojih trepavica
KAD TI ŽENA ZAKOPČA ŠLIC PREKO EGA
Nakon propale veze i prethodnog braka osjećao sam se prazno. Mjesecima sam solirao bez želje da pogledam ijedno žensko biće, ma kako divno bilo.
Nekolicina prijateljica pokušavala me tješiti, željele su nešto više, toga sam bio svjestan, međutim, naprosto sam bio ispuhan kao balon.
Ispuhan i prazan.
I korona koja je usporila biznis koji sam godinama razvijao. Stagnirao je, pa je i moj ritam bio sporiji. Odgovaralo mi je tako. Nije više bilo putovanja po Europi a i Kina je bila gotovo zaboravljena. Dvije godine čuda čine.
Da, ponovno sam se zbližio sa bratom, igrao remi s roditeljima kao kad smo bili djeca. Donese prisilna izloacija i nešto lijepo.
Posljednjih mjeseci posvetio sam se hobiju iz mladosti. Fotografiranju. Volim odlutati s fotoaparatom u ruci i ovjekovječiti kamen, cvijet, list na vjetru ili poneki lijepi akt.
Jedno jutro bio sam tako mamuran i dok sam se budio uz prve gutljaje crnog zlata, pažnju su mi privukle isto takve oči. Tamne. Bademaste. Crno zlato prepuno iskri. Negdje u kutovima nazirao se smiješak, mada, kad bolje promislim, zrcalile su jednu kombinaciju sjete, unutarnje ljepote, i prikrivenog smješka. Dugo sam ostao zagledan u fotografiju nepoznate žene. I onda sam potražio još njenih fotografija.
Lavinia! Žena srednjih četrdesetih, po mojoj procjeni. Nema klasičnu ljepotu, ali natjera njen izraz lica da ju pogledaš iznova. I Iznova.
Uronio sam u dan, sastanci, ispijanje kave, sahrana dragog susjeda, dan se valjao sa svim svojim problemima koje je trebalo rješavati, više-manje uspješno.
Kad dan izdahne u noć , sablasti iz kutova sobe nerijetko posjećuju i nas muškarce. Nismo niti mi cijepljeni od prošlosti koja iz zakutka viri i prisiljava nas na razgovor samih sa sobom.
Otvorim laptop, kad ono, gledaju me ta dva crna zlata. I ne trepću. Nešto me pokrenulo i napišem Lavinii poruku u inboks:
„ Poštovana Lavinia, ukažite mi čast i dopustite da fotografiram vas i vašu osebujnost koja je toliko naglašena u fotografijama koje gledam. Vidim da nisu profesionalne fotografije, dopustite da vam napravim nekoliko sjajnih fotografija koje ćete imati ubuduće za vaše objave i vaše radove.“
Nakon nekoliko poruka odbijanja i obrazlaganja kako ona ne voli ljude, ne voli se fotografirati i kako je i njen hobi fotografija, uspio sam Laviniu nagovoriti da se nađemo na kavi i da dogovorimo fotografiranje negdje u prirodi na način koji njoj odgovara.
U trenutku kad sam ju ugledao kako mi opušteno prilazi vidio sam njenu kosu kako vijori na popodnevnom vjetru, usne koje se razvlače u spontani osmijeh i...oči. Te oči koje su plijenile pažnju i nisu mi dopuštale da trepnem.
„Lavinia, ne dišem od trenutka kad sam se ogledao u tvojim očima“, promrmljao sam, na što se ona nasmijala ništa ne rekavši. Kad je progovorila, pomislio sam da bih je mogao satima slušati kako priča. Da, taj glas je očaravao.
Nakon uvodnih formalnosti, razgovor je počeo glatko teći i uz šalicu kave čavrljali smo kao stari znanci. Osjećala se uzajamna simpatija dvoje ljudi koji su prošli život i imaju o čemu razgovarati.
Dogovorili smo fotografiranje i ona je smijući se kazala: „Koliko me hvalite i laskate mi, učinit ćete moje fotografije ljepšima no što doista jesam.“
Bio sam očaran Laviniom. Još dugo nakon dvosatnog razgovora odzvanjao mi je njen glas i smijeh u ušima.
„Ti si divan Boris, ali si mlad čovjek i živi kako bi bio zadovoljan i ispunjen svojim odlukama, potezima i stavovima. Jedino to ima smisla. Biti svoj“, govorila mi je sa smješkom na usnama.
Brojao sam minute i sate do trenutka kad sam trebao fotografirati Laviniu. Pokušao sam joj slati poruke, ali ona je odgovarala na svaku treću. Jednostavno, nije prihvaćala moja nespretna udvaranja. Pričala je kako je ranjena i povrijeđena, kako ne vjeruje nikome ništa, a najmanje fotografima koji rade ženske aktove.
Nada me nije napuštala i potajno sam se nadao da ću uspjeti osvojiti tu ženu i imati ju samo za sebe. Ne posjedovati, već osvojiti.
Želio sam joj kazati da želim brinuti za nju, vratiti joj osmjeh na lice, biti joj podrška i oslonac. Ali kako, razmišljao sam, kako to učiniti, a da ju ne prepadnem.
Iskrenošću!
Jedino što mogu je pred njoj biti iskren i ogoljen. Intuitivna je i shvatit će da govorim istinu. Da, tako ću učiniti, odlučio sam.
Došao sam po nju, a ona mi je s balkona mahnula da se popnem gore i pomognem joj ponijeti torbu sa stvarima.
Parkirao sam i popeo se do njenog stana. Veselo je otvorila vrata i kazala: „ Spremila sam neke sitnice koje ću koristiti prilikom fotografiranja, molim te ponesi mi torbu dolje do automobila.“
U trenutku kad se okrenula prema meni uzeo sam ju za lice i poljubio.
U prvi mah se zaledila ne reagiravši , a onda napravila korak unazad. „Molim te makni se od mene“ , promrmljala je kroz stisnute usne. Ponovno sam joj prišao i primio je za lice, na što je ponovno ustuknula i izgovorila jasno: „Pusti me na miru, što je tebi, ne želim nikakve prisne dodire!“
Uhvatila me nekakva mahnitost. Ne poznajem se ovakav, medjutim, nisam se mogao zaustaviti. Miris njenog parfema dražio mi je nosnice, njena blizina palila je sva moja čula i osjetila. Osjećao sam da gubim kontrolu nad sobom i da moram imati tu ženu.
„Samo me pomiluj, samo me malo dotakni dolje, želim te beskrajno“, mrmljao sam dok sa pokušavao maknuti njene ruke koje su se otimale iz mojeg zagrljaja. Što se ona više otimala, ja sam više inzistirao na dodiru koji sam želio pod svaku cijenu. Želio sam da me rukom dotakne po muškosti. Ništa više, samo da me dotakne, da ju osjetim. Kad sam to drugi puta glasno izgovorio ona se sledila.
Zaustavila se, pogledala me bezizražajnim izrazom lica i rekla: „Skidaj hlače! No, što me gledaš, rekla sam ti skidaj hlače!“ Pogledao sam ju ne vjerujući što govori. Sekunde su bile kao sati, ona me gledala ledenim pogledom i ponovila: „Rekla sam ti skidaj hlače, pokazat ću ti koga ponižavaš u vlastitom domu kao zadnje smeće!“
Gledali smo se nekoliko trenutaka bez riječi. Kroz glavu mi je prošlo tisuće slika, tisuće aktova koje sam fotografirao, tisuće žena koje su me željele. a ja sam ih odbijao.
Lavinia me kastrirala pogledom i riječima koje su boljele kao kletva.
Uspio sam pokvariti sve. Jedina žena koju sam istinski želio očitala mi je takvu lekciju da nisam siguran kad ću se ponovno osjećati kako muškarac.
I danas, mjesecima nakon ovog neslavnog događaja, dok sjedim na terasi zagledan u dim cigare i ispijam crno zlato, vidim njene oči. Oči koje nikad neće biti moje ogledalo. A mogao sam u njima biti sve, baš sve.
Samo da sam znao šlic držati zakopčan.
@Maja Šiprak
Često ga je sanjala.
Kao devetogodišnjakinja Lavinija je bila prepuštena samo krevetu iz kojeg nije mogla nikuda bez tuđe pomoći. Bolesna i nepokretna ležlala je u bolnici, dok su ostali mali bolesnici provodili vrijeme u dnevnom boravku uz crtiće i društvene igre.
Jedne večeri dok je iz dnevnog boravka dopirala glazba poznate serije „U registraturi“, očajno je plakala jer je i ona željela gledati seriju i biti zaljubljena u Ivicu Kičmanovića. Lkao većina njezinih vršnjakinja. Dok je listala slikovnicu, pogled joj odluta prema velikom prozoru s kojeg se vidio krov manje bolničke zgrade u krugu. Tada je prvi puta ugledala siluetu misterioznog muškarca. Visok, tamne duge kovrčave kose koja vijori oko glave i balonera zabačenog otpozadi, ruku u džepovima traperica, laganim hodom joj se približavao. Zna da joj se smiješio, mada mu nije vidjela lice. Tada je prvi puta osjetila neopisivi mir. Znala je da je na neobičan način nitima vezana za njega.
Tijekom godina, vraćao joj se u san. Lavinia nije znala tko je taj muškarac, ali znala je da je njen, samo njen, njena polovica, njena duša, njeno sve. Često je sjedila na malim trgovima nepoznatih gradova i promatrala prolaznike. Tražila ga je u zadimljenim pubovima, kolodvorima, parkovima, tražila ga je u očima usputnih prolaznika.
Susretala ga je samo u snu. Nikad ne znajući kada će joj donijeti mir hodajući joj ususret šetnjicom koja se protezala uz vodu. I ta voda, bistra, zelena, odražavala je njegovu siluetu. Zamišljala je koje boje su mu oči, kakve su mu usne. Znala je samo da ju promatra nasmijanim očima punim ljubavi i osmijehom koji briše sve rane, sve boli i traume kojih je bio nemali broj za tih pedeset godina života.
Godine su se nizale kao niska bisera, život je donosio svoje male radosti i užitke, međutim, najviše je bio obilježen smrti njenog prvog sina, supruga i roditelja. Život ju nije previše mazio. No, nije se žalila. Rastrgana između obaveza zaposlene žene, supruge i majke dvoje prekrasne djece, sklona umjetnosti, često je na bijeli papir risala emocije, pisala o ljubavi, prepuštala se glazbi i sanjarenju.
Onda ponovno san u kojem se On pojavljuje neočekivano. Koliko puta je u tim snovima mrsila njegovu razbarušenu kovrčavu kosu, češljala ju prstima, tražila ruke da pogleda sudbini u oči.
Ali ne, samo je vidjela misterioznu siluetu koji joj korača u susret, ne znajući kada će konačno stati pred nju.
Osjeća i zna, kad ju zagrli, znat će „da je doma“ jer tu pripada. Ondje, u njegovim rukama, na njegovim grudima njezin je dom, sve njeno, sve što je ikada željela i sanjala, konačan udah ljubavi i izdah smiraja... konačnog?
NAPUKLINA U ZLATNOJ MASCI - Maja Šiprak
priča iz ciklusa La Vie Est Belle
- Gospođa vam dobro govori - obratio se prodavačici na odjelu parfema naočit taman muškarac, upečatljivih očiju i krasnog osmijeha.
Pritom me pogledao i s vidnim odobravanjem i divljenjem u očima podržao moj zahtijev da miris testiram na zapešću, a ne na za to predviđenom komadiću papirnatog testera. Susret s njegovim pogledom mi je odmah u glavi oblikovao misao: „ Ovo je pogled koji natjera ženu da zastane i izgubi se“.
- Isprobavate jedan od mojih najdražih ženskih parfema, i u pravu ste, ne miriše na svakoj ženi isto.
„Aha, znači imao je žena...“, gotovo kao tračak ljubomore zazvoni u mojim mislima dok sam napokon mirisala parfem na svom zapešću. Već na prvi pogled mi je trebalo biti jasno kakav je to muškarac. Ponovno sam podignula pogled prema njemu i u prekrasnim muškim njegovanim rukama ugledala Black Kod Armani , jedan od najdražih muških mirisa koji sam ikada osjetila. „Mora da na njemu miriši božanstveno!“ Potpuno mu je pristajao, kao šlag na tortu da upotpuni sliku te njegovane figure pomno odjevene u crnu sportsku majicu, uske traperice, pomalo mangupskog osmijeha i držanja. „Tako njegovan i dotjeran sigurno je svjestan kako djeluje na žene“, pomislim i laganim kimanjem glave zahvalim njemu i prodavačici koja mi je zapakirala parfem te se s još nekoliko sitnica zaputim na blagajnu.
Zadovoljna i s osmijehom na usnama, kao i svaka žena nakon povoljnog šopinga , na samom se izlazu gotovo sudarim s tamnokosim neznancem. Ponovno on!
- Sad ćeš, htjela – ne htjela, sa mnom popiti kavu! Želim znati sve o tebi...
- Prilično ste drski za jednog gospodina u godinama - odbrusila sam mu i ubrzala korak.
Nije odustao, nego štoviše, posve mi se približio i nastavio hodati uz mene još nekoliko metara do stolova prvog kafića gdje me iznenada uhvatio za ruku i gotovo odvukao do prvog slobodnog stola.
Sjela sams mješavinom ljutnje i ženske znatiželje, ne želeći napraviti scenu niti sebi niti nepoznatom čovjeku.
- Što biste Vi to htjeli znati o meni? - procijedila sam kroz zube, ne pristajući na njegovu nepristojnost da mu se obraćam s „ti“.
Tamnokosi se nije pokolebao, naprotiv, nasmijao se i rekao: - Zašto lijepa žena tako raskošne kose poput lavice i zanosne figure sama kupuje parfeme? Gdje je tvoj odabranik kad sama šopingiraš?
Pogledala sam ga i ušutjela. Spuštenog pogleda upitala sam ga: – Zar mislite da bih ovakve stvari kupovala sama kad bih imala odabranika? Izgovorivši tu rečenicu, u trenutku sam shvatila da sam se ranjivo otkrila potpunom neznancu i u jednoj rečenici izrekla onu bolnu istinu koja me razdirala u samotnim noćima, da nemam nikoga, a toliko žudim za dodirom muške ruke, osmijehom muškarca koji će usnama dotaknuti moje. Usudila sam se podići pogled i susrela se s njegovim očima. U samo jednom trenutku je iskra prepoznavanja starih duša obasjala oboje, kao prešutni sporazum dvoje ljudi koji se ponovno sastaju, u istom ljubavnom zanosu i prepoznavanju kao vjerojatno stotinama godina i života prije ovoga. Kao da je to bilo sve što sam ikada trebala znati, odjednom sam se opustila i dva i pol sata razgovora prošla su u trenu. Odjednom nismo bili neznaci već stari prijatelji koji ćaskaju o prošlosti, promašajima života i križevima koji su nas snašli po putu.
Pričala sam o sebi, djeci, životu u velegradu i izgubljenosti u međuljudskim odnosima. Saznala sam o njegovoj trenutačnoj vanbračnoj vezi, u kojoj nije sretan, ali je ne prekida iz nekih banalnih razloga, da nema petlju spaliti mostove i okrenuti novi list... Da je zauzet i nesretan muškarac.
Kao dvoje starih prijatelj, olakšanih duša i zbliženi pričom, uputili smo se na parkiralište i otključala sam svog crnog renoa , a on je odmah primijetio: - Lijep crni bolid, Lavice! I gotovo odmah nakon što su mi se usne razvukle u osmijeh zbog njegova nadimka mom limenom ljubimcu, na njih su se spustile njegove usne u poljupcu kojega sam oduvijek sanjala, tako strastvenom da sam ostala bez daha i gotovo bih bila izgubila ravnotežu da me nisu čvrsto držale njegove snažne ruke. „Ovo je nestvarno, ovo je nešto što sam oduvijek priželjkivala!“, misli su mi se rojile, a poljubac je trajao i trajao. Stalo je vrijeme. Sve je stalo. Samo su njegove ruke držale moja ramena dok su usne, ispitivački grubo i meko istovremeno, istraživale moje usne. Sve nakon toga je bilo kao u izmaglici, snu, kad me napokon ispustio iz zagrljaja i odvojio se od mene, kad me pitao za broj telefona koji sam jedva drhtavim glasom promrmljala i na odlasku rekao samo: - Javit ću ti se!
Dok sam skupljala snagu da se osovim na vlastita drhtava koljena, leđima naslonjena na svoj „crni bolid“ i pratila ga pogledom, nepoznati je već odjurio u noć, samo su svjetla crnog mercedesa ostala osvjetljavati moju ukočenu figuru.
Naravno da se već sutradan javio i da su zaredali dani kao iz bajke. Ne znam kako sam u tom polusnu i zanesenosti uopće išla na posao i funkcionirala! Znam da sam živjela za večeri kad bi me nazvao, kad bismo satima razgovarali i djetinje se smijali. Govorio mi je svašta, ponekad glupo i dječački, ponekad zrelo i iskusno, a ja sam uživala u promukloj dubini i toploj boji njegova muževna glasa, i on je to itekako znao i njime me mamio da se sve više predajem kao žena željna ljubavi.
- Lavice moja, koje si ti veliko dijete, koja si ti maza, koja si ti čista duša. Ženim te još ove jeseni!
Vrijeme je prolazilo, razgovori su se nastavljali s povremenim nestajanjima mog tamnokosog muškarca. Znala sam da nije sasvim moj. Znala sam da ga dijelim i da sam uljez strasti u njegovu životu, ali sam te misli svjesno tjerala od sebe. Nikad nisam znala kad će nazvati. Maštala sam kako će jednu večer doći i reći mi da je samo moj i da me nikome ne da. Da sam samo njegova Lavica, s tom raskošnom kosom i bludnim usnama, pogledom nevinog djeteta i strasne žene istovremeno.
Jedne sam rane večeri nemirna očekivala njegov poziv, uz drugu čašu gin tonica koja je zavodljivo napajala moj nemir i čežnju te ih već vodila na rub sna i iscrpljenosti, kad sam odlučila da ću ipak otići prošetati pokraj jezera i nad vodom utopiti svoj nemir, iako sam znala da neću ispuštati telefon iz ruku ne bih li na njemu ugledala njegov broj, da me zove moj Princ, kako je tražio da ga memoriram, zadržavši tajnovitost nepoznatog muškarca, muškarca koji nije posve moj. Šetnja mi je samo uvećala nemir i čežnju, nespretno sam svakoga trenutka vadila mobitel i pogledavala na njegov zatamnjeni ekran, okretala crveni mobitel sa zlatnom šljokičavom maskom malo napuklom u donjem desnom kutu, dok mi u jednom trenutku nije iskliznuo iz ruke i upao u mutnu i mračnu jezersku vodu.
- Neeee!! – vrisnula sam kao da se i sama utapam dok sam gledala posljednje zlatne odsjaje kako tonu. Najbliži šetaču su već ubrzanim hodom krenuli prema meni da bi vidjeli što se dešava kad sam se brzo pribrala i odmahnula rukom, kao znak da je ipak sve u redu. Sagnula sam glavu, utišala jecaje ovratnikom kaputa i okupana suzama došla kući te zagnjurila glavu u jastuk koji je upijao moje neutješne vapaje cijelu noć.
Život se nastavio dalje, sljedećeg dana, i onog iza njega, i onih iza njega. Kupila sam novi mobitel i novi broj. U podsvjesti sam se nadala da će me moj Princ ipak pronaći, naći način da bude pokraj mene. Prolazile su godine. Nisam ga zaboravila. Nikad. Ali je njegova slika polako blijedila. Nisam znala ništa o njemu. Nisam znala gdje da ga tražim. Prošla je godina, druga.... dogodila se neka nova ljubav, još jedan ožiljak i posoljena rana, još jedna bol.
Dani su se sumorno vukli. Prošle su četiri godine. Život je dobio svoj ritam, a boje jeseni spustile su se nad grad.
Jednog poslijepodneva, pospremajući dokumente na računalu, otvorila sam i staru mail adresu. U jedinom pristiglom mailu, nepoznate adrese, pisalo je samo: „Dobar dan Lavice, kako si, voziš li još uvijek onaj crni bolid?“ Razrogačila sam oči u čudu.
U trenutku kad me presjekla pomisao, želja i stara čežnja, kad sam se uplašila nedosanjanih snova koji su me možda pristigli na javi, odgovorila sam samo: - Dobro sam, hvala na pitanju. Da vozim. A tko pita?
Čekala sam nekoliko minuta koje su u mom tijelu brojane divljim otkucajima mog bila i šumom u glavi i svijesti, slijepo prikovana uz ekran računala dok nije došao odgovor:
- Onaj koji te je ljubio kao nitko nikad prije.
Ne vjerujem! Zar me je pronašao moj Princ? Nakon četiri godine ipak me je pronašao!
Drhtali su mi prsti i dah se produbljivao dovevši me gotovo do nesvjestice, kad sam smogla snage otpisati mu: - Nisam ja te sreće da bi to bio ti, Prinče - i načrčkala sam još tisuću smajlića koji plaze jezik, narugavši se svojoj prevelikoj želji da to doista bude on.
- Broj? – bio je jasan i izravan, kao i prvog puta kad je uzeo moje usne i na njih utisnuo svoj žig, koji ni danas nije izblijedio, usprkos usnama koje su me pokušavale pripitomiti i uvjeriti u ljubav u međuvremenu.
Čekam. Čekam. Ubrzo zazvoni telefon i začujem dobri znani promukli dubok i topao muževni glas.
- Gdje si, Lavice moja divlja?
- Zar si me doista pronašao, zar je moguće? – mucala sam, a riječi su mi se miješale s jecajima koji su se otimali iz mojih prsa koja su se nadimala pod naletom želje, uzbuđenja i nevjerice.
- Namučio sam se, ali sad kad sam te ponovno pronašao ne puštam te više od sebe. Dođi u naš caffe, čekat ću te u 18,00 sati – promuklo se nasmijao, a meni je to bio najljepši zvuk koji sam ikada čula.
Trebam li reći kako se osjeća žena kad nakon četiri godine tišine ugleda svog Princa iz mašte?
Taj zagrljaj, a onda i poljubac trajali su vječno.
Traju i dan danas.
***
„Kao tempera kiša nebo oboji
Takve je boje srce moje otkad me ne voliš
Tempera, kiša nebo oboji
Takve je boje srce moje
Otkad me ne voliš.“
Bude me poznate riječi alarma uz divnu melodiju s kojom uvijek umire dio moga sna, u jutrima u kojima zorom ustajem i gotovo mehanički krećem na posao, živim život bez sna i duše.
Otvaram oči, izbjegavam čašu s ostacima sinoćnjeg gin tonica i rutinirano gasim alarm na svom starom crvenom mobitelu sa zlatnom šljokičavom maskicom, malo napuklom u desnom donjem kutu. Tek mi u zadnjem tračku sna što iščezava iz mog umornog tijela prostruji misao o zlaćanom odsjaju koji se gubi u mutnim vodama nedosanjanih, neostvareni snova, o sinoćnjem snu utopljenom u akloholu, o životu s muškarcem koji nije bio moj, o priči koja se ugasila između dva telefonska poziva.
.jpg)
Postoje razna mjesta koja pamtimo po nekim sitnicama, boji, mirisu, građevini, zalasku sunca ili energiji koju osjećamo. Postoje mjesta koja naprosto zavolimo i uvijek iznova im se vraćamo iz samo nama znanih razloga.
Jarun!
Mjesto gdje sam pronašla novi dom. Mjesto gdje sam više nego igdje svoja u potpunosti.
Jedno od posebno mi dragih mjesta je kvartovska pizzeria Basta na Jarunu, Hrgovići 51. Ne samo da ju krasi nadasve ukusno uređen ambijent, prozračnost, ugodna glazba, pa i tramvaji koji prometuju Horvaćanskom cestom, daju jednu posebnu čar cjelokupnom dojmu prostora.
Ipak, ovo je priča o Dedi, odnosno Mariju, jednom od osoblja spomenute pizzerije.
Deda je zlatno srce cijelog prostora. Uvijek ugodan, nasmijan, pri ruci, s lijepom riječi za svakoga.
Obzirom da su mi svojstvena lutanja po malim gradovima, trgovima, zadimljenim kavanama ili pustim ulicama, proplancima, uvalama i sprudovima, uvijek iznova pronalazim inspiraciju za pisanje upravo na tim i takvim mjestima.
Često sjednem u Bastu ispiti kavu ili čašu vina nakon napornog dana, zagledana u tramvaje i prepuštena svojim
mislima i inspiraciji. Često sama, jer tako najviše volim. I kao u jednoj od mojih pjesama Neuklapanje pišem:
iznova su kokainski oblaci
obojili nebeski svod
negdje vani događa se život
mimoilazi me
osvješćuje
kako je suprotno od ljubavi ravnodušnost
dok nasuprot snova stoji beskrajna bol
tek povremeno dokinem samoću i
izađem van
ispijem čašu vina
a okruženost drugima pretvorim u druženje
nije teško
samo moram biti manje ja
ili postanem druga osoba
sve je dobro
na svojem mjestu
svi su tu
samo ja nestanem
na raskršću
gdje su moćne nebeske usne
usisale oblake
Međutim danas nije bilo tako, nisam bila neuklopljena.
Dapaće!
Prolazeći pored pizzerije, iz misli me prenuo Dedin glas koji me spazio : „Sjednite na kavu i odahnite, vidim da ste umorna.“ I tako,uz dvije tri riječi poticanja sjednem za jedini prazan stol i zagledam se u zalazak sunca, osluškujem žamor ljudi i tramvaje koji prolaze. Deda nasmijan i tih donosi kavu kakvu obično pijem, čašu vode i čašu mojeg omiljenog crnog vina.
Nasmijem se rekavši „ajme, pa što je ovo danas, a ništa nisam naručila“, a on odgovara „samo se vi opustite i
uživajte“ i ode dalje za obavezama.
Sjedeći tako oko pola sata, razmišljam kako nismo svi površni i kako postoje ljudi koji još uvijek obraćaju pažnju jedni na druge. Koji vide, ali i reagiraju.
Zatražila sam račun, na što se Deda tiho nasmješi i kaže: „A ne ne, ovaj puta sve je u redu.“
Ostala sam zatečena. Što kazati? Kako se ponašati?
Zagledam se u tople oči čovjeka ispred mene i izustim „hvala vam, napisati ću priču o vama i vašoj ljubaznosti.“
Eto dragi moji, ukoliko želite ukusno ručati/večerati, uz ugodan ambijent i dobru glazbu, potražite Dedu i njegov osjećaj za čovjeka.
Bit ćete više nego zadovoljni.
Žena u crvenim cipelama
Poetska zbirka „Okus opore svile“, u izdanju nakladničke kuće Biakova iz Zagreba, sedma je zbirka Siščanke Maje Šiprak, pjesnikinje koja posljednjih godina živi i radi u Zagrebu. I ove šture biografske činjenice polazište su Majine poetike istkane kroz 71 pjesmu između crno-bijelih korica s otisnutim crvenim slovima. Ne sudi se knjiga po koricama, no, igra bijele, crne i crvene boje provlači se kao motiv nekih od najdomljivih pjesama ove zbirke.
Prva pjesma, Jantarna zora, svojevrstan je manifest, objava novog početka – zbirke i života. U njoj poetesa sažima ispovjednu nit cijele zbirke, definira lirski subjekt kao onu koja ostavlja sve jučerašnje za sobom i nova se rađa u sjaju zore, u novome gradu, spremna za nove ljubavi. Već u Jantarnoj zori pronalazim uporište za svoju tezu kroz koju ću čitati i razumijevati sljedeće pjesme – a to je kontrast, sukob, suprotstavljanje. Suprotstavljajući pojam luka, kao simbola svoje samoće (razlistavam samoću/ kao glavicu luka/ kroz suze), ružama, kao simbolu dara ( i ne poklanjam ih više nikome/ nisu buketi ruža), snagom pjesničke riječi u tom kontrastu gradi središnju sliku pjesme: gdje samoću poklanja sebi kao dar. Biti ničija ne znači biti izgubljena poanta je koju izgovara kao mantru, cilj prema kojemu hoda. Da ne bismo bili izgubljeni, valja nam se ponovno pronaći. Ona se pronalazi u mirisu cimeta na ulici nepoznatog grada, ulici koju svojim koracima pripitomljava, osvaja, čini poznatim i toplim mjestom za novu sebe. Pronalazi se i u iskrenosti djetinjeg zagrljaja – zalogu zagrljaja kojemu će novi grad biti mjesto ostvaraja. Pjesnikinja u još jednom kontrastu, jutra koje se budi u jantarnoj svjetlosti i sunčevoj toplini, nasuprot probdjevenoj noći/jučerašnjoj kavi/jučerašnjoj sebi/prošloj ljubavi podcrtava namjeru da napusti staro i hladno u zalog novog , toplog novog dana i sretnije sebe.
U cijeloj zbirci pjesnikinja gradi svoj izričaj na kontrastu, antitezi, pa čak i oksimoronu (opora svila, dobrovoljni zatočenici, zatvor bez obzora, bogohulna molitva, plemeniti korov, gluhi pjev, bijela slova na crnom papiru, vjerolomni svećenik) , spajajući nespojivo pokazuje da vjeruje u čuda. To je čudo u gotovo svim pjesmama - Ljubav. Vjera u ljubav emanira iz stihova u kojima je čovjekova iskonska potreba do voli i bude voljen i u toj dubini lišen svakodnevice u kojoj se zaprlja, udalji, izgubi (da mi te pogledati/ u onom trenu/ kad si budan i slobodan/ oslobođen od robovanja i cenzure svakodnevice). A kad se on tako izgubi onda vjera rađa bol (kad će izumiti lijek za vjeru?) i hrabrost da se stalno iščuđava nad vlastitim padovima i ponovnom ustajanju i ustrajnom traženju Ljubavi. Ona je izgradila sebe na tim kontrastima gdje želi biti čvrsta, samodostatna, cjelovita, a opet podatna, posve predana, dijelom njegova tijela i duha - iznevjerena, a opet vjerna Ljubavi.
Crveno je boja ljubavi, strasti i života, ali je crvena i boja krvarenja do smrti. Crvena je njegova boja na koju ona igra jer je dobitak siguran, barem ona to priželjkuje. No, crvena se kroz stihove o njihovoj ljubavi, strasti i zajedničkim trenucima gasi u sivilu, jer ne gori crvenom vatrom sretnog zajedničkog življenja, priželjkivanim happy endom. Siva je boja kojom pjesnikinja slika njihov odnos, a željenog muškarca i nesvjesno boji tom bojom jer u više stihova on njoj ispovjeda svoju tugu, pun je sumnji, strahova, bijegova, plah i nesiguran – a ona ga svejedno čezne i u svojim snovima riše vedrijim bojama nadanja. Priželjkuje snažnog i odgovornog muškarca (... i budi malo svoj/ i moj), a dobiva slomljenog i tužnog koji je ostavlja samu i tužnu pa i sama otkriva svoje zablude (Utvaram si/ da znam živjeti s tobom/ a da sebe ne ubijem). On nije taj, a crvena se boja putem izgubila i izbljedjela, poput duge linije oznake biciklističke staze. No, ona ju je pronašla sama, obuvši crvene cipele u kojima sama dostojanstveno hoda pjesmom Žena divljeg srca (Hoda svijetom samo u crvenim cipelama/ vraća se kući uvijek drugim smjerom/ srijedom sobu pretvara u plesni podij/ jaka i ponosna/ i kad joj suza izdajnički spuzne).
Pjesnikinja je izuzetno hrabra u tkanju svojih stihova u kojima ogoljava strast ( nasladio nepce mojom puti/ počastio nosnice mojim mirisima) podjednako kao i samoću (koliko boli tišina krute samoće/prostrta kao beskonačna ravnica) te istom hrabrošću katarzično koristi i teške, čak naturalističke slike (negdje piješ/ i padaš u lokvu vlastite krvi/ trošiš krhko vrijeme prolaznosti; poljsko cvijeće/ klati se o vratu davljenika; uvlači se u gnijezdo vrline/ i ubija zdravi okot; sumrak natapa lijes; urlik vlastite smrti) kao suprotnost onoj miloj, dragoj i trpeljivoj sebi u kojoj ipak ključa i strast, i bijes povrijeđenosti.
Osobna i pjesnička hrabrost je i u ovom današnjem dobu koje gazi, ogrubljuje, satirom i cinizmom komentira i kritizira (danas je otmjeno odustati od života ), ovakvim stihovima romantičarskog duha isturiti sebe kao idealista, kao ženstvenu, podatnu, otvorenu i nježnu, dragu i strpljivu te uzdići se sa skliskog ruba patetike stihom koji odiše modernošću (kad budeš odlazio / ne opraštaj se/ mrzim naricanje/ tvoje ruke ionako/ više ne pričaju sa mnom).
Prateći dominanatan, ljubavni ton zbirke, možemo reći da je zbirka nježno, iskreno, ženstveno i strastveno putovanje stihovima od početnog motiva „tvoja sam“ do nepripadanja, gubitka i prepoznavanja u „ničija sam“ sve do konačnog smiraja, osnaživanja i novog bitka u motivu „svoja sam“. Svojim senzibilitetom i umjetnošću slaganja poetske riječi, pjesnikinja nas vodi na putovanje, a mi ga osjećamo kroz vlastite proživljene ljubavne bitke i slažemo prepoznate stihove u samo naš kaleidoskop okusa opore svile.
Hvala na kaleidoskopu, Majo
knjizevnica: Sanja Beraković
JANTARNA ZORA
Krenula sam
napokon
skupila hrabrost
promijenila grad, posao, prijatelje
trebala bih i ljubavnika
starom nisam dala novu adresu
nove susjede tek povremeno
srećem na stubištu
promrmljam – dobar dan –
i petom zalupim vrata
svog malog kraljevstva
razlistavam samoću
kao glavicu luka
kroz suze
samo su moje
i ne poklanjam ih više nikome
nisu buketi ruža
lunjam velegradom
pred izlogom dječak grli psa
odnekud miris cimeta prosipa se ulicom
i budi zahvalnost
biti ničija ne znači biti izgubljena<
koraci mi uranjaju u pločnik
ostavljaju trag
odbacila sam neke stare slike
šepavo srce
i pale anđele
s primamljivim obećanjima
puštam da me preplavi preglasna glazba
kuhana rakija i zvuk tramvaja
jantarna zora
ulovi me budnu na balkonu
pijem jučerašnju kavu i pišem pjesme za sutra
o tajnama
koje će mi prošle ljubavi
prišapnuti
u snu