ŽUDNJA IZ KALEIDOSKOPA - Maja Šiprak
Učim tijelo da ne žudi
za hranom
mirom
za tvojim dodirima
učim utišati misli da me ne razaraju
kao miniranu stijenu
čineći je raspršenom i slabom
tvoje me nepce tako lako probavlja
još lakše ispljune
plitko i površno
/drugačije i ne umiješ/
zakidaš se za ono najljepše
okus koji dugo klizi niz grlo ostavljajući trag
slatkoće, sitosti i zadovoljstva
učim te dubini
ti se smiješ bacajući oblutke u rijeku
ljubav je, kažeš, kao krugovi na vodi
šire se i nestaju
razbijeni o tijela pohotnih žena
svijet je površan i siv -
ja zloslutno crn, mrmljaš
između dva gutljaja ciklog vina
Majo
ti živiš u kaleidoskopu, govoriš mi,
vjeruješ u bajke i kućice na drveću
žudiš za ispunjenjem i ne prestaješ sanjati ljubav iz romana
oči su ti pune plamena iz kamina
ruke pretrpane perjem kojim
svijetu ublažavaš bol
shvati, život je kao prhki biskvit
kad najviše žudiš slegne se
i postane sivi kamen
miniran i raspršen po dinama tuđih života
nosim te kao znamen
kao vulkan u venama
ti si moja tišina
između dva otkucaja srca
sakrivena iza kapaka
tajna si znana samo mojem srcu
ti si kristal u zraku kad munja propara noć
moj si nemir u utišanim mislima
i nada sakrivena na kraju svih puteva
neispričana si priča u kutu usana
onih ljubljenih satima
dodir si nježnosti na jagodicama prstiju
plavi sjaj
na užarenom obzoru u suton
kad se mašta uzbiba
ti otkucaj si srca
prvi i posljednji
dok sanjarim o tvojim dlanovima
iščekujući odjek koraka
moja pričo neispričana
* Maja Šiprak*
Na karti mojih nemira
palcem klizim niz zadnji meridijan
u svijet ugodne šutnje i žudnje
preko slova tvojeg imena
ispisanog bojom purpura
rekao si da ne voliš studeni
sivilo, maglu i monotoniju koju nosi sa sobom
tješim te … studeni je predzadnji meridijan
po kojem se spuštam u ovaj grad bez snova
hodam mokrim pločnikom
brojim korake
zaboravim bol i podižem pogled
izbrojim nekoliko zvijezda
koje su dezertirale iz mojih očiju
tog bojnog polja natopljenog krvlju i suzama
iza osvjetljenog prozora obitelj dijeli večeru
i izgovara molitvu zahvalnosti
odnekud dopire lavež psa i huk sove propara mrak
grad je miran i pust
ti umoran od otuđenosti
ja od čekanja tvoje prisutnosti
tražimo savršenstvo u nesavršenom vremenu
isprekidanih meridijana i izbrisanih paralela
tišina je bijela
a studeni mjesec mojeg rođenja
tebi ne trebaju moje dubine
i uroni
ne trebaju ti moje visine
i letovi
trebam ti prizemna
a ja najmanje zemljom hodam
ne vjeruj kad ti kažu da slapovi potiru sjećanja
lažu
nema tih vodopada koji brišu bljesak noći
niti kapi
koje će saprati moje mirise
sa tvojeg tijela
vrutak sam svih tvojih želja i zadovoljstava
što izranjaju bez reda i pameti
kad me kao preskupu lutku iz izloga želiš
a ne možeš imati
moj dan nema svjetla
sakrivam se u ugljenu tugu
dovoljno drska da zaniječem zoru
što na istoku rudi
i tebe
kojeg odavno istinski želim
ljubim te
i bojim se
a tebi ne trebaju moje dubine
i uroni
ne trebaju ti moje visine
i letovi
trebam ti prizemna
a ja najmanje zemljom hodam
@maja šiprak
ti ne trebaš mene
oduvijek sam to negdje u podsvijesti znala
ostat ću samo jedan prepoznatljivi titraj u tvojoj svijesti
jedan neobično emotivan iskreni svijet u tvojim mislima
sjena žene u tvojem sjećanju
koja nije pristajala niti jednom tvojem okviru
pitam se
jesi li uopće razmišljao
gdje me zapravo smjestiti
nisam bila dovoljno profinjena za tvoj svijet
nisam bila dovoljno snažna
ili pak nježna
dok su se u moje zjenice slijevala
sva svitanja i sumraci
sve boje
mirisi i uzdasi
svi vjetrovi i stihovi ikad izrečeni
zapleteni u mojoj kosi.
nježnost
koja se svakog dana
za tebe rađala
sa smirajem dana
polako je jenjavala
još uvijek prisutna
negdje iza sklopljenih vjeđa
jer u tebe vjerujem
i kad nisi tu
nasukan na strme obale svoje Itake
upitnim pogledom
uznemiriš utrobu
odrediš postupke mojih misli
i traženje tvoje prisutnosti
gladnih očiju
upijaš nemir s mojeg lica
svjestan mogućnosti
uzimanja onog
što ti je potrebno
jer sam ti voljna dati sve
u neimanju želje biti nešto svoje
ja sam ogledalo tvojeg postojanja
prostrta ispod tvojih koraka
kao meki travnjak
radosna zbog uspona
širim ruke kako bih ublažila
tvoje padove
slutim tvoje tamne odaje
dok svoj nemir pogledom
izlijevaš po meni
u samotnim noćima
punim sablasnih sjena
koje i usamljenošću prijete
niti jedna koprena
neće prikriti spoznaju
ritma spirale strasti
tankih niti trenutnog predavanja
dok se moja vjera u tebe
miješa sa željom
a zanosom me uvijek iznova
zavodi i ljubi
izmiče tlo pod nogama
u želji za potpunim predavanjem
i pripadanjem
@maja šiprak
otetim uzdahom gasim svijeću na stolu
tonući u svoj crno bijeli svijet
prepun misli na tebe i jedan izgubljen dan
putem do postelje svlačim rublje
i ostavljam za sobom trag
kao da ćeš ga pratiti.
znam da nema mi spasa
bez dodira
a još te posvuda ima
svi koji odlaze ostave trag
a tvoji su po mome tijelu
u svakom uzdahu
na mojim usnama
Maja Šiprak
U TVOJIM RUKAMA
u tvojim je rukama
točan omjer
snage
i nježnostiprops:yes; font-size:10.0pt; mso-ansi-font-size:10.0pt; mso-bidi-font-size:10.0pt; font-family:"Calibri",sans-serif; mso-ascii-font-family:Calibri; mso-fareast-font-family:Calibri; mso-hansi-font-family:Calibri;} @page WordSection1 {size:612.0pt 792.0pt; margin:72.0pt 72.0pt 72.0pt 72.0pt; mso-header-margin:36.0pt; mso-footer-margin:36.0pt; mso-paper-source:0;} div.WordSection1 {page:WordSection1;} -->
kad ti iz vena proključa snaga
oblikuješ me u muzu ljubavi
staviš na pijedestal
svih svojih nadanja i želja
iz jagodica prstiju
kad nježnost proklija
razmazuješ mi je satima
po usnama
obrazima
po tijelu
šapućeš
nikad mi te dosta nije
vrijeme tad zastane
a nebo se osmjehne
zagrliš me pogledom
dodirneš trepavicama
obuzet željom tijela
da se s tijelom spoji
preplavljuješ me valovima uzdaha
dok uranjaš u moje biće bez uzmaka
razmazuješ posvuda
točan omjer
snage i nježnosti
po tijelu željnom tvojih dodira
KAD MI NEDOSTAJEŠ
kad mi nedostaješ
gledam oblake kako nebom plove
pa spustim glavu i brojim korake
trazim boju tvojeg glasa u moru glasova oko mene
misli sakrijem
na sve četiri strane svijeta
između jučer i sutra
i u vjetar vičem
dođi i ostani
uljepšaj ova samotna jutra