Duša se ne troši, ona se naprosto umori od onoga što smo svezali za nju, a nismo trebali.
SVJETLO U PUKOTINI VREMENA
Zora ne dolazi kao pobjeda, već kao tiha konstatacija; ona je bjelina papira na kojoj još ništa nije ispisano, meko tlo koje pod mojim koracima ne pruža otpor, već me prima u svoju neizvjesnost.
Ustati s prvim svjetlom znači pristati na dijalog s tišinom.
Moja je duša, osjećam to u dahu, soba bez zidova, prostor u kojem se horizonti neprestano pomiču, odbijajući da budu uokvireni u male, zadane formate svakodnevice.
Dugo sam nosila terete koji nisu bili moji, stare kapute tuđih očekivanja koji su mi sputavali ramena. Sada ih ostavljam u kutovima soba koje više ne nastanjujem.
Čistim prostor, ne od prašine, već od suvišnih riječi, kako bih napravila mjesta za ono što me istinski hrani – za miris svježe kave, teksturu stare knjige, za tihi rad unutarnjeg motora koji me pokreće.
Ljepota više nije u grandioznim gestama; ona se preselila u pukotine običnog, u način na koji se svjetlost lomi na rubu šalice, u čaroliju koja pulsira u naborima dana.
Jučerašnje borbe su tek sjene na zidu, crteži u pijesku koje je plima povukla.
One me ne definiraju.
Definira me ova krhka, a ipak nesalomljiva hrabrost da ponovno izmislim svoj početak. Moja autentičnost je jedini kompas koji priznajem; ona je unutarnja svjetiljka koja ne traži vanjsko ulje da bi gorjela. Kada šutim u skladu sa svojom istinom, taj mrak više nije strašan.
Vjerujem u mudrost srca, u taj tihi, potmuli ritam koji poznaje putove kroz maglu bolje od bilo kojeg razuma. Ne pitam se više jesam li zaslužila radost.
Moje postojanje je moj jedini i dovoljan dokaz.
Kao što stablo ne pita zaslužuje li kišu, tako i ja primam obilje jer sam dio istog onog strujanja koje pokreće zvijezde i otvara pupoljke.
Hodam s tom nježnom snagom, svjesna da je svaka stanica mog puta bila nužna postaja.
Nisam izgubljena.
Točno sam tamo gdje se spajaju moja prošlost i slutnja budućnosti, u savršenom, drhtavom dahu sadašnjosti. Radosna sam cijelim bićem!
STOME TIŠINE @ Maja Šiprak
SJENKE U TUĐIM ZRCALIMA
U prostorima između nas i svijeta, u nevidljivim pukotinama svakodnevice, talože se tuđi pogledi poput prašine na starom klaviru.
Uzaludna je svaka kretnja kojom pokušavamo izbrisati taj talog, jer misao drugoga o nama nije naša svojina.
To je neuhvatljiva materija, satkana od njihovih sjećanja, strahova i neprospavanih noći, u kojoj smo mi tek slučajni glumci na tuđoj pozornici.
Ne možemo utjecati na to kako nas netko vidi, kao što ne možemo zapovjediti vjetru u kojem će smjeru povijati travu.
Njihova istina o nama pripada njima, a ne našem biću.
Pokušaj da se dopadnemo, da ispravimo krive percepcije ili da u tuđim očima izgradimo spomenik vlastitoj dobroti, zapravo je tiha kapitulacija pred tuđim autoritetom.
Mi smo samo odrazi u napuklim ogledalima prolaznika, fragmentarni kolaž sastavljen od njihovih vlastitih strahova i nesigurnosti.
Naš jedini pravi zadatak, jest izbrusiti vlastitu bit do one prozirne čistoće u kojoj namjera postaje svjetlost.
Biti ono što jesmo, ne kao čin prkosa, već kao čin najdublje odanosti prema samome postojanju, prema svojem biću.
Svijet će nas uvijek pokušati smjestiti u svoje uske ladice.
Netko će nas voljeti, netko će nas mrziti s onom neobjašnjivom žestinom koju osjećamo prema svemu što ne možemo posjedovati ili razumjeti.
I oba su ishoda, u svojoj suštini, jednaka.
To su samo vjetrovi koji pušu oko kule naše nutrine, a kula mora ostati nepomična.
Priznati moć tuđem sudu znači dobrovoljno predati ključeve vlastitog mira nepoznatim rukama.
Ako je kritika koju čujemo istinita, ona je tek gorki lijek koji nas poziva na rast, na tiho popravljanje šavova vlastite duše.
Ali ako je laž—onda je ona samo prazan zvuk, eho koji nestaje u daljini bez odjeka.
Tada se treba nasmijati, ne s prezirom, već s onom blagom tugom kojom gledamo djecu koja se boje vlastitih sjena.
U onom plavom času sumraka kada se brišu granice između vidljivog i nevidljivog, shvaćamo da smo sami sebi jedini pravi svjedoci.
Postoji neka tajna, mistična veza između naše šutnje i beskonačnosti.
Tamo gdje prestaju tuđe riječi, počinje čista glazba bivanja.
U toj svetoj samoći, mi nismo ni dobri ni loši po mjeri svijeta. Mi smo samo iskre koje trepere u velikom mraku, oslobođene od težine tuđih zjenica, stopljene s onim neizrecivim što nas čeka kad se ugase sva svjetla i utihnu svi glasovi.
STOME TIŠINE /Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak
PRAŠINA ODLAZAKA
Postoji specifičan trenutak u kasno popodne, kada svjetlost pada koso preko starog pisaćeg stola, trenutak kada se rubovi predmeta zamagljuju i postaju tek sjećanje na formu.
U toj tišini koja miriše na stari papir i neizgovorene riječi, shvaćam da cijeli život učimo kako ostati.
Učimo kako biti sidro, kako biti ona ruka koja ne pušta čak i kada dlanovi krvare od hrapavog užeta vjernosti.
Od onih sam koji ostaju do kraja, koji sjede u praznim teatrima dok se i posljednja prašina ne slegne na baršunasta sjedala, čekajući da život, taj hiroviti režiser, jasno izgovori da je scena gotova.
Ali život je rijetko tako ljubazan!
On češće šuti, dopušta nam da se trošimo u prisutnosti koja s vremenom postaje prozirna, poput iznošene košulje koju više nitko ne primjećuje. Ljudska je čežnja, naime, čudna zvijer.
Ustima oblikujemo riječi o onome tko nikada neće otići, a ipak, u mračnim hodnicima bića, mi ne volimo ono što posjedujemo.
Prisutnost je teška, ona zahtijeva odgovor, ogledalo je koje stalno stoji ispred nas.
Tek kada se netko povuče, kada se prostor između četiri zida isprazni od nečijeg daha, taj netko postaje stvaran.
Tek u odsutnosti biće dobiva svoj puni, neopozivi obris.
Ljudi ne čeznu za onim tko stoji pored njih.
Oni grozničavo traže sjenu koja je upravo zamaknula iza ugla.
Trebala bih, naučiti nestati – ne iz ljutnje, nego iz milosrđa prema vlastitom postojanju, jer prava mjera ljubavi često se ne nalazi u stisku ruke, već u ljekovitoj praznini koju ostavljamo iza sebe.
Na kraju, koga oni zapravo traže kada prizivaju vječnost?
Vidim to sada, u sumraku koji briše granicu između sobe i vanjskog svijeta. Oni ne traže čovjeka od krvi i mesa, već onog prozirnog putnika koji naseljava njihovu nesanicu.
Onaj koga nema, on je jedini koji se ne mijenja, koji ne stari i ne griješi.
On je postao čista ideja, plavičasti dim koji se izvija iz upravo ugašene svijeće.
Kad naučiš otići u pravom trenutku, ti ne nestaješ u ništavilu.
Ti se nastanjuješ u njihova sjećanja kao jedini trajni posjed.
Svijet je naseljen nevidljivim koracima onih koji su znali na vrijeme zatvoriti vrata.
Moja prava prisutnost, ona koja ne blijedi, počinje tek s druge strane tvoga pogleda.
Tek tada, dok me nema, ja sam napokon ovdje.
Postajem miris kiše na suhom asfaltu, onaj zvuk ključa koji se nikada ne okrene, a ipak otvara sva čula i osjetila.
Možda je prava istina u tome da se ne odlazi koracima, već tišinom koja ostaje titrati u zraku dugo nakon što se i posljednji obris tijela stopi s tamom ugla.
Negdje u toj međuzoni, gdje se dodiruju ono što je bilo i ono što nikada neće prestati nedostajati, otvara se prolaz.
Tamo nema imena, samo bljesak bijelog platna u vjetru.
Odlazim, dakle, ne da bih bila zaboravljen, već da bih napokon postala neizbrisiva, pretvarajući se u onaj neuhvatljivi šapat koji svatko prepozna, a nitko ne zna odakle dolazi.
Možda mu je ime čežnja?
Ili žudnja?
STOME TIŠINE / Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak
O DLANOVIMA KOJI SLUTE PROLJEĆE
Postoji u ljudskom biću jedna drevna zabluda o osvajanju, o onom grčevitom „traženju“ koje podrazumijeva napor, buku i kidanje zvijezda s nebeskog svoda kako bi se dokazala moć pripadanja.
No, zvijezde u tuđem dlanu brzo postaju tek hladno kamenje, a osvojeni vrhunci samo pusta mjesta s kojih se nema kamo dalje.
Istinska bliskost se ne traži!
Ona se susreće!
Ta je iskra tkana od niti koje se ne vide, ali koje drže čitav naš unutarnji svijet da se ne uruši pod teretom vlastite lomnosti.
Susresti onoga koji poštuje tvoj osmijeh, tvoju suzu i tvoju bol, zapravo znači zrcaliti se u svjedoku vlastitog postojanja.
To nije susret s nekim tko će tvoje rane pokušati „popraviti“ kao da su kvar na stroju, već s onim tko će te rane ljubiti kao oltare na kojima se lomio kruh tvoga bića.
Jer, naše su pogreške korijenje iz kojeg niče naša najdublja istina.
Bez tih tamnih slojeva zemlje, cvijet naše autentičnosti nikada ne bi imao snage probiti se prema svjetlu.
Postoje bivanja koja su sjena.
Ljudi uz koje polako gubimo boju vlastite kože, uz koje venemo ne primjećujući da nam kradu miris, pretvarajući nas u tihe stanare vlastite samoće.
No, nasuprot tome stoji blistanje – ne ono vanjsko, nametnuto i bučno, već ono unutarnje sunce koje se pali samo pod pogledom koji nas doista prepoznaje.
To je onaj trenutak u kojem netko šuti tvoju vrijednost, ne izgovarajući je kao kompliment, već je živeći kao neporecivu činjenicu tvog postojanja.
U tom susretu se ne gradi samo novi život.
Dopušta se čitava jedna nova ontologija nježnosti.
To je tkanje etera, prizivanje svijeta u kojem su čežnje i snovi jedini važeći putokazi.
Ujedno je i rađanje boljeg svijeta koji počinje u dnu daha, u dodiru dlanova koji se ne dotiču samo kožom, već se prožimaju suštinom.
A onda, kad se sve riječi iscrpe i kad ostane samo čista supstanca bivanja, nastupa tišina.
To je ona tišina u kojoj se naslućuje ono što dolazi bez najave.
Ljubav koja ne provaljuje vrata, već ulazi kao miris vlažne zemlje nakon kiše, kao prvi, jedva čujni drhtaj pupoljka koji se odlučio otvoriti unatoč mrazu.
Osjećam kako se u tom mističnom međuprostoru, tamo gdje se spajaju stara tuga i novo prepoznavanje, polako budi proljeće.
Ono dolazi tiho, gotovo na prstima, ne tražeći dopuštenje da nas preobrazi. Emocija je to koja se ne dokazuje, već se jednostavno događa kao prirodni zakon svjetlosti.
U tom tihom dolasku, dok se miris tek propale zemlje miješa s mirisom nepoznatog cvijeća, mi ponovno postajemo čitavi.
Ne zato što nas je netko spasio, već zato što nam je netko dopustio da, u sjeni njegova razumijevanja, napokon procvjetamo onakvi kakvi smo oduvijek trebali biti.
Dobrodošao!
TAMO GDJE SE ZRCALIŠ
ne traži onog tko bi ti zvijezde skidao
da ih položi pred noge
one ugasnu u dlanovima
i postaju tek hladan prah u tuđoj pobjedi
traži onog tko ti u očima vidi obzor
i u suzi prepoznaje ocean
koji se u tišini oseke povlači u tebe
onog tko ti bol ne liječi riječima,
već ju čuva kao sveti izvor,
znajući da su tvoje pukotine mjesta
gdje se svjetlost najnježnije lomi
postoje dlanovi koji su tiho svitanje
uz njih tvoje biće sjaji
rastvara se kao latica koja je napokon
našla svoje sunce u tuđem pogledu
on s tobom plete nevidljivu mrežu svjetlosti
novi život koji pulsira u korijenu tvog bića
u tom dodiru
bez buke i velikih gesta
tiho
kao što trava niče kroz kamen
izranja jedan bolji svijet
onaj u kojem se ne tražiš
jer si se u njemu prepoznala
------
STOME TIŠINE/ Zapisi na rubu loma
MODRINA NEIZGOVORENOG
Postojati u pogledu onoga koji nas ne dotiče, a ipak nas osjeća, najsuptilniji je oblik tihe pripadnosti.
Moja čežnja za tobom nije puko nedostajanje. Ona je gusta, slana masa, golema poput mora koje se neprestano povlači i vraća, ostavljajući na obalama moje svijesti tragove tvojih prešućenih riječi.
Dok te promatram izdaleka, tvoje plavo-zelene oči postaju jedini horizont koji priznajem, duboka voda u kojoj se svjetlost lomi, ali nikada ne doseže dno.
U tom prostoru između zjenice i vanjskog svijeta ispisuje se povijest jedne prisutnosti.
Tvoj osmijeh, taj jedva primjetni drhtaj koji pobjegne s kuta usana, nalik je kratkom bljesku svjetionika u gustoj magli – krhki dokaz da me vidiš.
Tvoje lijepe, mirne muške ruke, počivaju uz tijelo kao zaboravljeni alati drevnog majstora, One su čuvari potencijalnog milovanja, neistraženi prostori koji bi, da se dogode, možda rasplinuli ovu dragocjenu maglu u kojoj oboje obitavamo. Nedirnuti smo, a toliko povezani,
Pitam se gdje boraviš dok te moji nemiri traže, jer znam da neprestano šetam tvojim mislima, onim mekim, neistraženim stazama tvoje podsvijesti.
Ti me primaš u taj prostor bez otpora, dopuštaš mi da budem tvoj tihi sustanar, ona koja te želi onom muklom, iskonskom žudnjom koja se ne troši upotrebom, već raste iz vlastite uskraćenosti.
Mi smo bića koja još uvijek stoje na rubu, na tankoj liniji gdje se želja pretvara u čistu refleksiju, a prisutnost postaje poput tinte koja polako boji čistu vodu.
Ne vidi se trenutak miješanja, ali boja svijeta se nepovratno mijenja.
To je mističnost koja još uvijek ne traži dodir, već prepoznavanje u onom prostoru gdje se duše presvlače iz svojih svakodnevnih odijela.
Naša povezanost iz dana u dan postaje poput korijenja koje se isprepliće duboko pod zemljom, dok krošnje ostaju udaljene i neovisne u vjetru.
U tom mračnom, plodnom tlu naše zajedničke šutnje, vrijeme prestaje teći.
Tu smo postali jedno, ne kroz posjedovanje, nego kroz vječno postajanje kao miris soli koji ostaje u zraku dugo nakon što more nestane s vidika, ostavljajući nas da trajemo u neizrecivom.
Ipak, negdje u talogu ove tišine, tinja slutnja o danu koji još nema ime. O satu koji nije upisan u kalendare.
To je vjera u onaj jedan, neizbježni susret ili slučajan okrzaj ramena koji će poništiti kilometre ove šutnje.
U njega će se uliti sve nakupljene žudnje i čežnje i preliti će se jedna u drugu.
Dok hodamo tom tankom oštricom između 'nikada' i 'sada', osjećam kako se taj susret već događa u nekom paralelnom vremenu.
Kad se dogodi, makar u hodu, makar u padu, bit će to prožimanje dvaju svjetova koji su se predugo tražili u mraku, i konačno razrješenje ove slatke muke koja nas, dok čekamo, jedina drži budnima.
I ne zaboravi… uvijek iznova se pitam
Koje su boje tvoji dodiri
Lutam često
s fotoaparatom u ruci
fotografiram oblake
poneki cvijet
cestu, kamen ili rijeku
čuvam ih od promjena
zaledim u vremenu
poziraju mi nijemi
samo meni prepoznatljivog osmjeha
hm.. da
i s tobom želim šetati
ulicama nepoznatog imena
malim trgovima ili proplancima
sakupljati listove
u koricama neke knjige
sačuvati ih
lutati gradovima gledajući izloge
tražeći kovanicu za prosjaka
ljubiti te u haustorima
i onda tako nasmijani
s rukom u ruci dalje šetati
šećući tako
poželim i tebe fotografirati
i uvijek iznova se pitam
koje su boje tvoji dodiri
… njih ne mogu fotografirati
https://www.youtube.com/watch?v=1CZILH8hsRE&list=RD1CZILH8hsRE&start_radio=1
STOME TIŠINE /Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak
MERIDIJANI KONAČNOG UTOČIŠTA
U tvom se naručju gasi buka svih mojih cesta,
onaj metalni okus daljina što mi je godinama
nagrizao grlo
dok sam kao slijepi putnik
prelazila pragove tuđih gradova
krug iscrtan tvojim rukama,
geografija je mog konačnog smiraja
u njemu prestaje potraga i počinje bivanje
nema više odjeka koraka po praznim stubištima,
ni lutanja kroz hodnike bez ogledala
u tvojem zagrljaju vrijeme gubi oštrice
savija se i tone u meku tišinu zaborava
ti si dugo čekano sretno skretanje
uski prolaz u toplinu doma
koji nisam morala graditi
zagrljeni mi smo dvije razbijene jeke
koje su se nakon eona lutanja kroz mrak
napokon prepoznale u istoj čistoj noti
tvoj miris je obećanje da se više nikuda ne mora
jer je svako 'tamo' postalo suvišno i sivo
pred ovim 'ovdje'
čuvao si prazni prostor između ruku
kao oltar namijenjen samo mom obrisu,
u tom sjedinjenju prestaje traženje
u mom dahu utažio si žudnju
pronašao izgubljeni ključ
do tople postelje
gdje smo pronašli mir
https://www.youtube.com/watch?v=rUNysqZNnF0&list=RDrUNysqZNnF0&index=1
STOME TIŠINE / Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak
SVILA NESPOKOJA
U pukotini zida
drhti zlato na tankoj liniji jutra
i kapa kao med kroz prste
pretvarajući tamnicu u srebrnu čahuru.
Iz svjetlosti izrasta tijelo,
kao stara violina koja puca
pod naponom tišine
ne gubeći ton
zvuk je čist
i titra u praznom prostoru
dok se rebra otvaraju kao krila
željna neba koje se kroz pukotinu zida
uselilo u sobu.
Dodir koji nedostaje toplina je na kapcima
krv više ne teče kroz mrak
već hrani korijen nevidljive šume
što niče iz rastočenog mesa,
jer srce je dlan otvoren prema izvoru
gdje samoća prestaje biti kavez
i postaje more.
Iza ruba kože
meso se pretvara u prašinu
i briše granicu između daha i vjetra
u zjenicama mi cvjeta bijeli cvijet
hranjen neizrečenim mislima.
Tko to kuca s druge strane tišine?
koraci mi odjekuju u tuđem snu,
a ja stojim kao knjiga pisana nepoznatim pismom
u iščekivanju onog koji će ju znati čitati ..
STOME TIŠINE/ Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak