tebi ne trebaju moje dubine
i uroni
ne trebaju ti moje visine
i letovi
trebam ti prizemna
a ja najmanje zemljom hodam
ne vjeruj kad ti kažu da slapovi potiru sjećanja
lažu
nema tih vodopada koji brišu bljesak noći
niti kapi
koje će saprati moje mirise
sa tvojeg tijela
vrutak sam svih tvojih želja i zadovoljstava
što izranjaju bez reda i pameti
kad me kao preskupu lutku iz izloga želiš
a ne možeš imati
moj dan nema svjetla
sakrivam se u ugljenu tugu
dovoljno drska da zaniječem zoru
što na istoku rudi
i tebe
kojeg odavno istinski želim
ljubim te
i bojim se
a tebi ne trebaju moje dubine
i uroni
ne trebaju ti moje visine
i letovi
trebam ti prizemna
a ja najmanje zemljom hodam
@maja šiprak
ti ne trebaš mene
oduvijek sam to negdje u podsvijesti znala
ostat ću samo jedan prepoznatljivi titraj u tvojoj svijesti
jedan neobično emotivan iskreni svijet u tvojim mislima
sjena žene u tvojem sjećanju
koja nije pristajala niti jednom tvojem okviru
pitam se
jesi li uopće razmišljao
gdje me zapravo smjestiti
nisam bila dovoljno profinjena za tvoj svijet
nisam bila dovoljno snažna
ili pak nježna
dok su se u moje zjenice slijevala
sva svitanja i sumraci
sve boje
mirisi i uzdasi
svi vjetrovi i stihovi ikad izrečeni
zapleteni u mojoj kosi.
nježnost
koja se svakog dana
za tebe rađala
sa smirajem dana
polako je jenjavala
još uvijek prisutna
negdje iza sklopljenih vjeđa
jer u tebe vjerujem
i kad nisi tu
nasukan na strme obale svoje Itake
upitnim pogledom
uznemiriš utrobu
odrediš postupke mojih misli
i traženje tvoje prisutnosti
gladnih očiju
upijaš nemir s mojeg lica
svjestan mogućnosti
uzimanja onog
što ti je potrebno
jer sam ti voljna dati sve
u neimanju želje biti nešto svoje
ja sam ogledalo tvojeg postojanja
prostrta ispod tvojih koraka
kao meki travnjak
radosna zbog uspona
širim ruke kako bih ublažila
tvoje padove
slutim tvoje tamne odaje
dok svoj nemir pogledom
izlijevaš po meni
u samotnim noćima
punim sablasnih sjena
koje i usamljenošću prijete
niti jedna koprena
neće prikriti spoznaju
ritma spirale strasti
tankih niti trenutnog predavanja
dok se moja vjera u tebe
miješa sa željom
a zanosom me uvijek iznova
zavodi i ljubi
izmiče tlo pod nogama
u želji za potpunim predavanjem
i pripadanjem
@maja šiprak
otetim uzdahom gasim svijeću na stolu
tonući u svoj crno bijeli svijet
prepun misli na tebe i jedan izgubljen dan
putem do postelje svlačim rublje
i ostavljam za sobom trag
kao da ćeš ga pratiti.
znam da nema mi spasa
bez dodira
a još te posvuda ima
svi koji odlaze ostave trag
a tvoji su po mome tijelu
u svakom uzdahu
na mojim usnama
Maja Šiprak
U TVOJIM RUKAMA
u tvojim je rukama
točan omjer
snage
i nježnostiprops:yes; font-size:10.0pt; mso-ansi-font-size:10.0pt; mso-bidi-font-size:10.0pt; font-family:"Calibri",sans-serif; mso-ascii-font-family:Calibri; mso-fareast-font-family:Calibri; mso-hansi-font-family:Calibri;} @page WordSection1 {size:612.0pt 792.0pt; margin:72.0pt 72.0pt 72.0pt 72.0pt; mso-header-margin:36.0pt; mso-footer-margin:36.0pt; mso-paper-source:0;} div.WordSection1 {page:WordSection1;} -->
kad ti iz vena proključa snaga
oblikuješ me u muzu ljubavi
staviš na pijedestal
svih svojih nadanja i želja
iz jagodica prstiju
kad nježnost proklija
razmazuješ mi je satima
po usnama
obrazima
po tijelu
šapućeš
nikad mi te dosta nije
vrijeme tad zastane
a nebo se osmjehne
zagrliš me pogledom
dodirneš trepavicama
obuzet željom tijela
da se s tijelom spoji
preplavljuješ me valovima uzdaha
dok uranjaš u moje biće bez uzmaka
razmazuješ posvuda
točan omjer
snage i nježnosti
po tijelu željnom tvojih dodira
KAD MI NEDOSTAJEŠ
kad mi nedostaješ
gledam oblake kako nebom plove
pa spustim glavu i brojim korake
trazim boju tvojeg glasa u moru glasova oko mene
misli sakrijem
na sve četiri strane svijeta
između jučer i sutra
i u vjetar vičem
dođi i ostani
uljepšaj ova samotna jutra
TVOJ ZAGRLJAJ
uronivši u tvoje spokojne oči
zatečena mirom koji isijavaju
pomislim kako širinom duše
možeš upiti vodopade i potoke sa planete
kad bi mirno trepnuo
u tvoj pogled stane čitav svemir
koji želim dotaknuti
ljubeći se s tobom
svjesna
da se prebrzo budim
u svjetovima
koji mi zapravo ne pripadaju
dok ti ruke dodirom progovaraju
nude zagrljaj koji na povratak domu podsjeća
i budi ljubav, sigurnost i mir
miljunom boja iza očiju
progovaraš
da zaboravim vještinu zavođenja
učenu vjekovima
i da zaspim na tvojim dlanovima
bez suvišnih pitanja
straha
i kajanja
uspavljuješ me riječima kako nijedna kiša
ne može saprati moje postojanje
sa ruba tvojih trepavica
KAD TI ŽENA ZAKOPČA ŠLIC PREKO EGA
Nakon propale veze i prethodnog braka osjećao sam se prazno. Mjesecima sam solirao bez želje da pogledam ijedno žensko biće, ma kako divno bilo.
Nekolicina prijateljica pokušavala me tješiti, željele su nešto više, toga sam bio svjestan, međutim, naprosto sam bio ispuhan kao balon.
Ispuhan i prazan.
I korona koja je usporila biznis koji sam godinama razvijao. Stagnirao je, pa je i moj ritam bio sporiji. Odgovaralo mi je tako. Nije više bilo putovanja po Europi a i Kina je bila gotovo zaboravljena. Dvije godine čuda čine.
Da, ponovno sam se zbližio sa bratom, igrao remi s roditeljima kao kad smo bili djeca. Donese prisilna izloacija i nešto lijepo.
Posljednjih mjeseci posvetio sam se hobiju iz mladosti. Fotografiranju. Volim odlutati s fotoaparatom u ruci i ovjekovječiti kamen, cvijet, list na vjetru ili poneki lijepi akt.
Jedno jutro bio sam tako mamuran i dok sam se budio uz prve gutljaje crnog zlata, pažnju su mi privukle isto takve oči. Tamne. Bademaste. Crno zlato prepuno iskri. Negdje u kutovima nazirao se smiješak, mada, kad bolje promislim, zrcalile su jednu kombinaciju sjete, unutarnje ljepote, i prikrivenog smješka. Dugo sam ostao zagledan u fotografiju nepoznate žene. I onda sam potražio još njenih fotografija.
Lavinia! Žena srednjih četrdesetih, po mojoj procjeni. Nema klasičnu ljepotu, ali natjera njen izraz lica da ju pogledaš iznova. I Iznova.
Uronio sam u dan, sastanci, ispijanje kave, sahrana dragog susjeda, dan se valjao sa svim svojim problemima koje je trebalo rješavati, više-manje uspješno.
Kad dan izdahne u noć , sablasti iz kutova sobe nerijetko posjećuju i nas muškarce. Nismo niti mi cijepljeni od prošlosti koja iz zakutka viri i prisiljava nas na razgovor samih sa sobom.
Otvorim laptop, kad ono, gledaju me ta dva crna zlata. I ne trepću. Nešto me pokrenulo i napišem Lavinii poruku u inboks:
„ Poštovana Lavinia, ukažite mi čast i dopustite da fotografiram vas i vašu osebujnost koja je toliko naglašena u fotografijama koje gledam. Vidim da nisu profesionalne fotografije, dopustite da vam napravim nekoliko sjajnih fotografija koje ćete imati ubuduće za vaše objave i vaše radove.“
Nakon nekoliko poruka odbijanja i obrazlaganja kako ona ne voli ljude, ne voli se fotografirati i kako je i njen hobi fotografija, uspio sam Laviniu nagovoriti da se nađemo na kavi i da dogovorimo fotografiranje negdje u prirodi na način koji njoj odgovara.
U trenutku kad sam ju ugledao kako mi opušteno prilazi vidio sam njenu kosu kako vijori na popodnevnom vjetru, usne koje se razvlače u spontani osmijeh i...oči. Te oči koje su plijenile pažnju i nisu mi dopuštale da trepnem.
„Lavinia, ne dišem od trenutka kad sam se ogledao u tvojim očima“, promrmljao sam, na što se ona nasmijala ništa ne rekavši. Kad je progovorila, pomislio sam da bih je mogao satima slušati kako priča. Da, taj glas je očaravao.
Nakon uvodnih formalnosti, razgovor je počeo glatko teći i uz šalicu kave čavrljali smo kao stari znanci. Osjećala se uzajamna simpatija dvoje ljudi koji su prošli život i imaju o čemu razgovarati.
Dogovorili smo fotografiranje i ona je smijući se kazala: „Koliko me hvalite i laskate mi, učinit ćete moje fotografije ljepšima no što doista jesam.“
Bio sam očaran Laviniom. Još dugo nakon dvosatnog razgovora odzvanjao mi je njen glas i smijeh u ušima.
„Ti si divan Boris, ali si mlad čovjek i živi kako bi bio zadovoljan i ispunjen svojim odlukama, potezima i stavovima. Jedino to ima smisla. Biti svoj“, govorila mi je sa smješkom na usnama.
Brojao sam minute i sate do trenutka kad sam trebao fotografirati Laviniu. Pokušao sam joj slati poruke, ali ona je odgovarala na svaku treću. Jednostavno, nije prihvaćala moja nespretna udvaranja. Pričala je kako je ranjena i povrijeđena, kako ne vjeruje nikome ništa, a najmanje fotografima koji rade ženske aktove.
Nada me nije napuštala i potajno sam se nadao da ću uspjeti osvojiti tu ženu i imati ju samo za sebe. Ne posjedovati, već osvojiti.
Želio sam joj kazati da želim brinuti za nju, vratiti joj osmjeh na lice, biti joj podrška i oslonac. Ali kako, razmišljao sam, kako to učiniti, a da ju ne prepadnem.
Iskrenošću!
Jedino što mogu je pred njoj biti iskren i ogoljen. Intuitivna je i shvatit će da govorim istinu. Da, tako ću učiniti, odlučio sam.
Došao sam po nju, a ona mi je s balkona mahnula da se popnem gore i pomognem joj ponijeti torbu sa stvarima.
Parkirao sam i popeo se do njenog stana. Veselo je otvorila vrata i kazala: „ Spremila sam neke sitnice koje ću koristiti prilikom fotografiranja, molim te ponesi mi torbu dolje do automobila.“
U trenutku kad se okrenula prema meni uzeo sam ju za lice i poljubio.
U prvi mah se zaledila ne reagiravši , a onda napravila korak unazad. „Molim te makni se od mene“ , promrmljala je kroz stisnute usne. Ponovno sam joj prišao i primio je za lice, na što je ponovno ustuknula i izgovorila jasno: „Pusti me na miru, što je tebi, ne želim nikakve prisne dodire!“
Uhvatila me nekakva mahnitost. Ne poznajem se ovakav, medjutim, nisam se mogao zaustaviti. Miris njenog parfema dražio mi je nosnice, njena blizina palila je sva moja čula i osjetila. Osjećao sam da gubim kontrolu nad sobom i da moram imati tu ženu.
„Samo me pomiluj, samo me malo dotakni dolje, želim te beskrajno“, mrmljao sam dok sa pokušavao maknuti njene ruke koje su se otimale iz mojeg zagrljaja. Što se ona više otimala, ja sam više inzistirao na dodiru koji sam želio pod svaku cijenu. Želio sam da me rukom dotakne po muškosti. Ništa više, samo da me dotakne, da ju osjetim. Kad sam to drugi puta glasno izgovorio ona se sledila.
Zaustavila se, pogledala me bezizražajnim izrazom lica i rekla: „Skidaj hlače! No, što me gledaš, rekla sam ti skidaj hlače!“ Pogledao sam ju ne vjerujući što govori. Sekunde su bile kao sati, ona me gledala ledenim pogledom i ponovila: „Rekla sam ti skidaj hlače, pokazat ću ti koga ponižavaš u vlastitom domu kao zadnje smeće!“
Gledali smo se nekoliko trenutaka bez riječi. Kroz glavu mi je prošlo tisuće slika, tisuće aktova koje sam fotografirao, tisuće žena koje su me željele. a ja sam ih odbijao.
Lavinia me kastrirala pogledom i riječima koje su boljele kao kletva.
Uspio sam pokvariti sve. Jedina žena koju sam istinski želio očitala mi je takvu lekciju da nisam siguran kad ću se ponovno osjećati kako muškarac.
I danas, mjesecima nakon ovog neslavnog događaja, dok sjedim na terasi zagledan u dim cigare i ispijam crno zlato, vidim njene oči. Oči koje nikad neće biti moje ogledalo. A mogao sam u njima biti sve, baš sve.
Samo da sam znao šlic držati zakopčan.
@Maja Šiprak
Često ga je sanjala.
Kao devetogodišnjakinja Lavinija je bila prepuštena samo krevetu iz kojeg nije mogla nikuda bez tuđe pomoći. Bolesna i nepokretna ležlala je u bolnici, dok su ostali mali bolesnici provodili vrijeme u dnevnom boravku uz crtiće i društvene igre.
Jedne večeri dok je iz dnevnog boravka dopirala glazba poznate serije „U registraturi“, očajno je plakala jer je i ona željela gledati seriju i biti zaljubljena u Ivicu Kičmanovića. Lkao većina njezinih vršnjakinja. Dok je listala slikovnicu, pogled joj odluta prema velikom prozoru s kojeg se vidio krov manje bolničke zgrade u krugu. Tada je prvi puta ugledala siluetu misterioznog muškarca. Visok, tamne duge kovrčave kose koja vijori oko glave i balonera zabačenog otpozadi, ruku u džepovima traperica, laganim hodom joj se približavao. Zna da joj se smiješio, mada mu nije vidjela lice. Tada je prvi puta osjetila neopisivi mir. Znala je da je na neobičan način nitima vezana za njega.
Tijekom godina, vraćao joj se u san. Lavinia nije znala tko je taj muškarac, ali znala je da je njen, samo njen, njena polovica, njena duša, njeno sve. Često je sjedila na malim trgovima nepoznatih gradova i promatrala prolaznike. Tražila ga je u zadimljenim pubovima, kolodvorima, parkovima, tražila ga je u očima usputnih prolaznika.
Susretala ga je samo u snu. Nikad ne znajući kada će joj donijeti mir hodajući joj ususret šetnjicom koja se protezala uz vodu. I ta voda, bistra, zelena, odražavala je njegovu siluetu. Zamišljala je koje boje su mu oči, kakve su mu usne. Znala je samo da ju promatra nasmijanim očima punim ljubavi i osmijehom koji briše sve rane, sve boli i traume kojih je bio nemali broj za tih pedeset godina života.
Godine su se nizale kao niska bisera, život je donosio svoje male radosti i užitke, međutim, najviše je bio obilježen smrti njenog prvog sina, supruga i roditelja. Život ju nije previše mazio. No, nije se žalila. Rastrgana između obaveza zaposlene žene, supruge i majke dvoje prekrasne djece, sklona umjetnosti, često je na bijeli papir risala emocije, pisala o ljubavi, prepuštala se glazbi i sanjarenju.
Onda ponovno san u kojem se On pojavljuje neočekivano. Koliko puta je u tim snovima mrsila njegovu razbarušenu kovrčavu kosu, češljala ju prstima, tražila ruke da pogleda sudbini u oči.
Ali ne, samo je vidjela misterioznu siluetu koji joj korača u susret, ne znajući kada će konačno stati pred nju.
Osjeća i zna, kad ju zagrli, znat će „da je doma“ jer tu pripada. Ondje, u njegovim rukama, na njegovim grudima njezin je dom, sve njeno, sve što je ikada željela i sanjala, konačan udah ljubavi i izdah smiraja... konačnog?