Na karti mojih nemira
palcem klizim niz zadnji meridijan
u svijet ugodne šutnje i žudnje
preko slova tvojeg imena
ispisanog bojom purpura
rekao si da ne voliš studeni
sivilo, maglu i monotoniju koju nosi sa sobom
tješim te … studeni je predzadnji meridijan
po kojem se spuštam u ovaj grad bez snova
hodam mokrim pločnikom
brojim korake
zaboravim bol i podižem pogled
izbrojim nekoliko zvijezda
koje su dezertirale iz mojih očiju
tog bojnog polja natopljenog krvlju i suzama
iza osvjetljenog prozora obitelj dijeli večeru
i izgovara molitvu zahvalnosti
odnekud dopire lavež psa i huk sove propara mrak
grad je miran i pust
ti umoran od otuđenosti
ja od čekanja tvoje prisutnosti
tražimo savršenstvo u nesavršenom vremenu
isprekidanih meridijana i izbrisanih paralela
tišina je bijela
a studeni mjesec mojeg rođenja