MREŽA OD SVJETLOSTI I SJENE
Pisanje je oduvijek bilo pokušaj da se izmjeri razmak između onoga što jesmo i onoga što bismo htjeli biti.
Često se pitam gdje prestaje moja koža, a gdje počinje svijet oko mene.
Ta tanka granica poput opne lista, neprestano me plaši svojom krhkošću.
Promatram vlastitu potrebu da postanem ti, da od tvoje sjene sašijem ogrtač kojim ću prekriti golotinju svoje nesigurnosti, i u toj žudnji nalazim jedinu istinu koju priznajem – anastomozu.
U tišini biljnog svijeta, to je onaj čudesan trenutak kada se žile lista spajaju u mrežu, kada se razdvojeni putovi stapaju u jedinstven tok. To nije puko dodirivanje, to je ukidanje prostora, trenutak kada prestajemo biti dvije odvojene obale i postajemo jedinstven, nezaustavljiv riječni tok.
Kada obučem tvoju sjenu, ne postajem ti, nego postajem mi – ona treća, hibridna tvar koja ne poznaje početak ni kraj.
U toj sraslosti nema mjesta za suvišne riječi koje bi opisale stanje stvari.
Postoji samo ogoljena činjenica postojanja u drugome.
To je trenutak kada se naše niti povezuju u sustav koji ne prekida protok topline, kada tetoviramo maštom jednu drugu stvarnost na površinu kože.
Ta mreža naših postojanja, jedini je način da se ne izgubim u prostoru koji postaje sve bešćutniji.
Svijet postaje sve hladniji, sumrak se spušta poput teškog baršuna na grad, a studen straha pritišće stakla. Zato tražim tu botaničku bliskost, način da moje ja pusti korijenje u tvoje ti, da se naša bića isprepletu kao što se korijenje drveća u dubokoj, tamnoj zemlji hvata jedno za drugo kako bi prkosilo olujama.
Nije to prožimanje, nije to nasilno osvajanje prostora, to je neprestano ispiranje onoga što je staro, iznošeno i bolno.
To je čin pročišćenja.
Ponekad se bojim da će se to platno, taj ogrtač od tvoje sjene, raspasti pod teretom vremena. Ali onda osjetim taj miris koji je sav izatkan po nama, tu finu teksturu koja me drži na okupu. U tom trenutku shvaćam da sraslost nije gubitak sebe, već jedini način da napokon, potpuno, procvjetam u tvojoj blizini.
To je tiha potvrda da smo, unatoč svemu, uspjeli postati jedno tkivo, jedna priča koja se neprestano ispisuje u dahu.
Naše postojanje postaje zaštitni sloj koji me čuva od surovosti okoline.
Iako je stvoren od sjene, taj sloj je čvršći od bilo koje kože koju sam prije nosila.
Kroz njega dišem, kroz njega primam svjetlost. Dokle god postoji ta stoma, taj sićušni otvor kroz koji razmjenjujemo dah i bit, ja ne mogu biti izgubljena.
I dok se vani mijenjaju godišnja doba i dok vjetrovi brišu tragove naših koraka, ja ostajem unutar te mreže.
Možda je život samo pokušaj da se nađe netko u čiju se sjenu možemo sakriti dok ne naučimo sami biti svjetlost. Možda je ljubav upravo to – sposobnost da se prepozna trenutak u kojem se dvije žile spajaju, u kojem se dvije samoće pretvaraju u zajedničku snagu.
Ne tražim vječnost, tražim samo toplinu jednog daha, jednu točku oslonca u svijetu koji se neprestano drobi. Sraslost je moje utočište.
Sraslost je moje ime.
U tom tkivu, u toj mreži od svjetlosti i sjene, napokon se osjećam cjelovitom, napokon se usudim biti prisutna.
