MODRO DISANJE ZAHVALNOSTI
Postoji čudesna, prozirna točka u djetinjstvu starosti, trenutak kada čovjek napokon odloži tešku prtljagu svojih zahtjeva pred vratima svijeta. Dugo sam mislila da je život zagonetka koju treba riješiti, tvrđava koju treba osvojiti ili, još gore, dug koji nam netko mora vratiti. No, prava se istina krije u potpunom odustajanju od očekivanja. Tek kada dlanovi ostanu prazni, bez grča koji pokušava zadržati prolaznost, u njih može stati čitav svemir.
Sve što prođe kroz naše ruke, kroz naše oči, kroz ovaj kratki bljesak između dva mraka, zapravo je nezasluženi dar.
Nema malih stvari.
Postoji samo naša sljepoća koja nas sprečava da vidimo kako je svaka krhotina svjetla na zidu, svaki miris vlažne zemlje nakon kiše, zapravo čudo koje nam se poklanja bez ikakvih zasluga.
Čak i one gorke ure, oni dani presvučeni sivim velom tuge, nose u sebi tajnu težinu dara.
Oni nas klešu, daju nam dubinu, čine od nas posude koje mogu primiti više svjetla.
Koliko smo samo vremena potrošili zidajući kule od straha?
Strah je najuspješniji kradljivac naših života. On nam šapuće o nevoljama koje se nikada neće dogoditi, o gubicima koji su samo sjene u našim mislima.
Gledam unatrag, u taj gusti labirint proživljenih godina, i vidim koliko je tih bojazni bilo uzaludno.
Dok smo drhtali pred sutrašnjicom, propuštali smo radost koja nam je sjedila uz noge poput vjernog psa.
Mogli smo više voljeti. Ne onako posesivno, nego onako kako nebo voli ptice, dopuštajući im da budu slobodne. Mogli smo se više radovati samoj činjenici da dišemo, da smo tu, u ovoj neponovljivoj konstelaciji trenutka. Život nije borba koju treba dobiti, nego priča koju treba ispisati mekom olovkom, s puno mjesta za tišinu i bjelinu.
Treba upijati ljepotu dok je još tu, dok nam još trne u prstima, jer ništa nije vječno osim onoga što smo u sebi pretvorili u ljubav.
Zato neka naša svakodnevica postane pjesma.
Ne ona s velikim riječima i teškim rimama, nego ona jednostavna, nalik na šum vjetra u krošnjama. Neka svaka sitnica bude povod za duboki naklon postojanju.
Od života treba napraviti trag koji miriše na blagost, na prihvaćanje, na mirnu luku u kojoj se više ne pitamo "zašto", nego samo kažemo "hvala".
Kada se jednom krug zatvori, ostat će samo ono što smo uspjeli vidjeti srcem. Sve ostalo, sav taj napor i sav taj strah, rasplinut će se poput magle nad rijekom. Ostat će samo osjećaj da smo bili gosti na veličanstvenoj gozbi na kojoj je i najobičnija kora kruha imala okus vječnosti.
U suton, kad se zrcala zamagle sjećanjima, duša postaje tiha obala na kojoj svaka uvala, i ona mračna i ona pjenasta, donosi biser neizrecive milosti.
