ŠAPAT ŠKOLJKE O BISERU I TMINI
Postoji čas u nečujnom hodu godina kada duša prestane tražiti objašnjenja od vjetrova koji su je lomili.
To je ono sveto vrijeme kada shvatiš da su neke šutnje ljekovitije od svih istina koje bi mogle biti izgovorene.
Ne pitaš više zvijezde zašto su se ugasile baš nad tvojim krovom, niti ispituješ rijeku kamo je odnijela tvoje nade. Jednostavno znaš, osjećaš pod prstima hrapavost vremena i težinu onog nevidljivog kamenja koje si sakupljala, ne zato što si željela teret, već zato što je to bio jedini način da od krhotina sagradiš utočište u svijetu koji te nije znao zagrliti.
Sve davne, nijeme rane, ona tiha zanemarivanja iz djetinjstva koja su mirisala na hladne hodnike i nedosanjane snove, nisu nestala pod prašinom zaborava, već su postala duboko korijenje tvoje današnje snage.
Kao mlado stablo koje se povija pod naletima bure, i ti si rasla ukoso, uporno tražeći ono malo sunca koje su ti drugi uskraćivali, pretvarajući svaku dugu zimu u godove svoje izdržljivosti.
Danas hodaš svijetom kao snovita gromada, neprobojna i daleka, noseći u sebi tajne vrtove koji su izvana zarasli u trnje kako bi sačuvali ono najkrhkije unutra.
Svijet vidi tvoju nepomičnost, tvoj mir koji sliči onom drevnom kamenu na dnu potoka kojeg je voda tisućama godina brusila i valjala dok ga nije učinila glatkim i neosvojivim.
Vidi tvoj sjaj, ali samo ti znaš koliko je struja morala biti divlja da bi ti postala ovakva – tiha, duboka i sjetna.
Izvana sjaš kao gorski kristal na mjesečini, dok se u tvojim skrivenim odajama još uvijek slijevaju kapi kiša koje nikada nisu dotaknule tvoje obraze, jer tvoja je unutrašnjost satkana od mekoće koja se raspala da bi se ponovno sastala u nešto neuništivo.
Čemu sada tražiti ključeve vrata koja su odavno sagnjila u magli?
Zašto pitati one koji su okrenuli leđa baš kad je mrak bio najgušći tko im je držao svijeću i kakve su priče pleli oko tvog imena?
Ti su odgovori samo uvele latice koje više nemaju ni mirisa ni boje.
Ti si svoju povijest ispisala koracima, bježeći od vatri u kojima su te htjeli pretvoriti u prah, samo da bi otkrila kako si ti zapravo onaj neugasivi oganj koji sja i kad ga nitko ne hrani.
Na pepelu starih izdaja i poraza, tamo gdje su drugi vidjeli samo zgarište, ti si posadila mir. Izgradila si novi život od onih istih krhotina koje su ti ostavili u naručju, spajajući ih nitima vlastite, samotne hrabrosti, uvijek vođena onim tihim glasom nevidljivog suputnika koji te vraćao na noge svaki put kad bi koljena klecala pod težinom tuđih ruku.
Zato sada ne dopusti prošlosti da te povuče za skute dok koračaš prema horizontu.
Ne okreći se prema onim pustim poljima gdje si sijala ljubav, a žela samoću.
To je vrijeme iscurilo kao pijesak kroz prste.
Kao što jutarnja izmaglica nestaje pred prvim zrakama sunca, tako neka izblijede i lica onih koji te nisu znali prepoznati. Tvoja je pobjeda u tome što si uspjela ostati biće od snova i onda kada su ti nudili samo tvrdu javu.
Važno je samo ovo što dišeš sada … miris zraka nakon oluje, toplina tvojih dlanova i spoznaju da si preživjela sve svoje mrakove.
Ti si sada ocean koji ne pita oblake za dopuštenje da bude beskrajan.
Tvoja je tuga tvoj najljepši ukras, tvoji ožiljci su zviježđa po kojima se ravnaš, a tvoja tišina – to je tvoja najdublja, najčistija pjesma koju više nitko ne može prekinuti.
