SJENOPIS NEIZGOVORENOG:
Četiri ruba moje sjene
Sjedim u prostoriji koja je više memorija nego prostor, dok se sumrak uvlači u kutove kao tiha, siva životinja koja poznaje sve moje poraze.
Preda mnom, na stolu leži rečenica koju sam jutros pronašla u staroj bilježnici, zapisanu rukom koja mi se više ne čini mojom, već nekim dalekim odjekom osobe koja sam nekada bila:
Četiri stvari odaju čovjeka: njegove oči, njegovi prijatelji, odnos prema životinjama i citati koje ponavlja.
Pokušavam tu rečenicu rastaviti na dijelove, kao da je riječ o starom satu koji je stao u nekom davnom Luksemburgu ili Milanu, nadajući se da ću unutar njezinih zupčanika pronaći Laviniu.
Tko je ona danas, u ovom gradu koji miriše na kišu, na stare ormare i napuštene kolodvore s kojih su svi vlakovi već odavno otišli, ostavljajući samo miris spaljenog ugljena i neispunjenih obećanja?
Uvijek sam se bojala ogledala. Ona su okrutni kroničari naših poraza, staklene ravnice koje ne praštaju ono što smo htjeli postati, a nismo znali kako. Kad se pogledam, ne vidim boju. Da li je to sivo, zeleno ili mutno plavetnilo nestalih ljeta pod arkadama? Vidim umor koji se taložio godinama, kao tanka prašina na knjigama koje više nitko ne posuđuje jer su odgovori u njima postali preteški. Moje oči odaju strah od neizgovorenog, onaj drhtaj pred bjelinom papira koji odbija primiti tintu.
One su prolazi kroz koje bježe moji snovi, ali i mjesta gdje se nastanila tišina, ona teška, olovna tišina koja prethodi snijegu u stranim, negostoljubivim gradovima. Oči su pukotine na fasadi kroz koje proviruje stranac, netko koga nismo pozvali na večeru, a tko odbija otići iz našeg potkrovlja dok ne priznamo vlastitu krhkost. Oči ne lažu, one samo predugo šute o svemu što sam izgubila dok sam grozničavo tražila komadiće sebe u tuđim pogledima, rasuta kao staklo nakon praska.
Zatim su tu prijatelji, arhipelag odabranih samoća koje plutaju u moru ravnodušnosti.
Moja mapa bliskosti iscrtana je linijama koje se često gube u magli sjećanja i dima davnih kavana.
Gledam njihova lica na starim fotografijama. Neka su izblijedjela pod utjecajem vlage i zaborava, neka su postala samo hladna imena u adresaru koji više ne otvaram, jer me strah jeke koju bi poziv mogao proizvesti u ovoj praznini.
Čovjeka odaju ljudi s kojima dijeli šutnju, a ne oni s kojima se smije pod umjetnim svjetlima. Moja su prijateljstva oduvijek bila krhka, građena od onog prozirnog, tankog stakla i zajedničkih, gotovo opipljivih tuga koje se ne daju prepričati jer jezik nema dovoljno tihe suglasnike za njih.
Birala sam one koji nose ožiljke slične mojima, one koji razumiju da je samoća ponekad jedini pošteni dom koji nam preostaje u svijetu koji stalno traži buku. Jesam li ja tek zbroj njihovih lica? Ili sam samo onaj prazan, neispunjeni prostor između njihovih odlazaka, tiha kulisa njihovih vlastitih, nedovršenih drama?
Odnos prema životinjama je, osjećam to u jagodicama prstiju, možda jedini nevin dio moje anatomije, jedino mjesto gdje se ne moram prevoditi na jezik koji me stalno izdaje.
Sjećam se psa koji me čekao na uglu ulice, onog čiji je pogled imao više tihe mudrosti od svih filozofskih traktata koje sam ikada prelistala u hladnim knjižnicama, tražeći izlaz iz labirinta vlastite kože.
Prema životinjama nemam štit. One vide kroz moje naslage kulture i odgoja.
Pred njima ne moram biti Lavinia koja piše, Lavinia koja pati, Lavinia koja se boji starosti i naboranih ruku koje više ne znaju čvrsto držati ni olovku ni nadu.
One ne traže definicije ni fusnote.
Moja ruka na toplom krznu psa, privrženog koji gleda s toliko ljubavi, jedini je trenutak kad sam posve prisutna, oslobođena prošlosti koja me grize za pete.
To je odnos lišen gramatike, čist od zamki metafora u koje se zaplićemo čim pokušamo reći "ljubav".
Tu se odaje moja iskonska potreba za pripadanjem svijetu koji je jednostavan, koji ne traži opravdanje za disanje.
I na kraju, rečenice. Te male, drvene štake na koje se oslanjam kad me stvarnost izda, kad postane preoštra za moju tanku, gotovo prozirnu kožu.
Uhvatim se kako ponavljam tuđe misli kao vlastite molitve: „Sve je samo privid“ ili „Ostati svoj znači ostati sam.“
Te rečenice su moji zidovi, moj privatni azil od buke prolaznosti.
One su talog svega što sam ikada voljela, pokušaj da tuđom, čvršćom mudrošću zakrpam vlastite rupe u biografiji, one crne jame kroz koje curi smisao.
Čovjeka odaju riječi odnosno citati koje posuđuje jer se boji da su njegove vlastite preslabe da izdrže teret istine.
Ja sam satkana od citata, od odjeka tuđih glasova koji u meni zvuče poznatije od mog vlastitog daha, od riječi koje su nekada davno imale moć da zaustave vrijeme, a sada su samo suho lišće u mojim džepovima.
Sada, dok noć posve prekriva krovove i uvlači se pod moje kapke kao neželjeni gost, shvaćam da sam prijelaz, onaj neuhvatljivi drhtaj između tih četiriju točaka, sjena koja se mijenja s kretanjem svjetlosti.
Proces sam nestajanja i ponovnog nastajanja u prazninama koje ostaju iza definicija.
Lavinia je samo ime za nemir koji uzalud traži oblik u surovom svijetu, svijetu koji nas reže tamo gdje smo najmekši.
Možda me ništa ne odaje tako snažno kao ova potreba da se pronađem u tuđoj rečenici, u nekom drugom vremenu koje je mirisalo na mogućnosti.
Život se ne sastoji od onoga što pokazujemo, već od onoga što neuspješno pokušavamo sakriti, a ja se najviše skrivam upravo tamo gdje se, u ovim kasnim satima, najjasnije vidim - pukotinama između riječi, u onom neizrečenom što ostaje nakon što se ugase sva svjetla i ostanemo samo mi i naša četiri ruba.
