ZAPIS NA RUBU TIŠINE
Sjedim.
Ispred mene je bjelina papira, a u meni mrak koji ne prijeti, već čeka. Čudno je kako čovjek cijeli život gradi zidove, kuje planove, slaže kamen na kamen, a onda dođe jedan vjetar, jedna oluja, i pokaže mu da su mu dlanovi puni pijeska. Sve što sam stvorila... je li to samo prašina koja čeka svoj red da se vrati zemlji?
Gledam u papir i vidim svoj život.
Praznina koja poziva.
Čujem ih opet.
Šarke na starim vratima. Taj zvuk je jeka koraka moga oca, šum majčine haljine, bratov smijeh koji se izgubio negdje u hodnicima vremena.
Kažu da daljina boli.
Lažu!
Daljina je samo mjera za tijelo. Moja duša ne poznaje kilometre. Ona pije s istog izvora s kojeg su pili oni prije mene.
Ali ipak, u grudima se javi onaj tupi ugriz.
Ne, to nije bol koja razara već plug.
Ore me. Svaka misao na njih je brazda u koju moram baciti sjeme da bih preživjela ovu zimu.
Zašto se više ne bojim? Mrak je tu, gasi svjetiljku na stolu, ali u mojim kostima gori nešto što ne poznaje ulje ni fitilj.
Vjera.
Čudna riječ.
Nekada sam mislila da je to oklop, štit koji me brani od strijela sudbine. Kako sam griješila.
Vjera je vatra koja gori pod vodom. Ona ne gasi oluju, ona joj prkosi time što jednostavno – jest.
Pišem ove riječi, a pero mi se čini teško kao koplje. Svako slovo je udarac u zid straha. Strah nudi ruku, nudi siguran put u zaborav, mami me da sklopim oči i prestanem osjećati.
Ali ja biram stajati. Ne na zemlji, jer zemlja podrhtava. Stojim na onome što je nevidljivo, a čvršće od granita.
Možda je to poanta svega. Čovjek nije samo meso koje propada. Čovjek je zemlja koja je, nekim čudom, naučila pjevati.
Moja molitva nije vapaj za spasom, nego priznanje da sam živ.a.
Da sam svaki tren disala, da sam se svakoj kapi kiše divila, da u svakom ožiljku nalazim smisao.
Vjerujem.
Pišem to velikim slovima na dnu stranice.
Bez pridjeva.
Bez objašnjenja.
Ta riječ je moj hram. U njoj mrak gubi zube. U njoj tišina prestaje biti praznina i postaje glas koji me prepoznaje.
Noćas, dok se svijet ruši, ja gradim katedralu od šutnje.
I ne plašim se.
----
STOME TIŠINE - Maja Šiprak