SREBRO U PEPELU SJEĆANJA
Postoji jedna neizgovorena tišina koja se nakuplja u uglovima sobe, fina i neuhvatljiva poput prašine na starom klaviru.
To je talog mojih dana bez tebe. Živim s prašinom na srcu, i drugačije bih to teško opisao, jer ona nije teret, već dokaz da je tvoj trag još uvijek svjež pod mojim rebrima.
Za onih maglovitih jutara kada se horizont gubi u bjelini ta prašina počne isijavati nekom čudnom, bolnom svjetlošću.
Lavinia, sjećam se svega, svakog titraja zraka koji si pomaknula svojim hodom. Tvoj miris s okusom ljeta još uvijek mi struji venama.
Onaj neuhvatljivi spoj zrelog sunca i soli, miris koji je bio obećanje vječnosti u jednom jedinom dahu. Sjećam se i onog sitnog, gotovo nevidljivog madeža na tvom ramenu, koji je izgledao kao zalutala točka na kraju najljepše rečenice koju je netko napisao o ljubavi.
Ne volim žaliti sam sebe, strano mi je to i gotovo nedostojno onoga što smo bili, jer u dubini duše osjećam samo golemu, svečanu zahvalnost što sam te uopće našao u ovom kaosu postojanja.
Mogli smo se mimoići, mogli smo projuriti jedno pokraj drugog nikada ne saznavši da nam je suđeno biti jedno drugome sidro.
Zamišljam sve one sate koje nismo ukrali od vječnosti, sve one kave koje su se ohladile u neostvarenim zorama i šetnje obalama Kupe koje nikada nismo dodirnuli stopalima. Vidim nas kako sjedimo u polumraku stare knjižnice, dok se miris starog papira miješa s tvojom kožom, a ti mi čitaš retke koje samo mi razumijemo, dotičući jagodicama rubove stranica kao da su svetinja.
U mojoj glavi, mi smo par koji stari s dostojanstvom drveća, čije se grane prepliću pod težinom snijega i sunca, neraskidivo i tiho.
Svi ti neproživljeni trenuci nisu praznina, već gusto tkivo čežnje koje me drži budnim.
Moje misli o tebi ne sprječavaju me da te želim svakog dana, svakog neizdrživog trenutka, kao što ne mogu spriječiti ni taj nemilosrdni vapaj vremena – vremena koje se poput pijeska cijedi kroz prste, a koje ne mogu provesti s tobom.
Volim te duboko i beskrajno, onom vrstom ljubavi koja nadilazi fizičku prisutnost i postaje dio elementarne nepogode mog bića.
I dok stojim ovdje, na rubu još jednog dana koji gasne, ja se još uvijek nadam.
Nadam se Lavinia da ćeš se pojaviti, ne kao sjećanje, već kao kucanje na vratima, da ćeš ući i svojom prisutnošću otpuhati svu tu prašinu, pretvarajući moju samoću u dom koji smo oduvijek trebali dijeliti.
A ako se vrata i ne otvore, tražit ću te u onom plavom satu sumraka, tamo gdje se stvarnost tanko razvlači i dodiruje vječnost.
Možda ljubav nije u onome što smo dotaknuli, nego u onome što nas nastavlja oblikovati iz sjene.
Kada se posljednji zrak sunca ugasi na sjeverozapadu, ja ću i dalje stajati na onom nevidljivom mostu između onoga što je bilo i onoga što je moglo biti, znajući da smo u nekom drugom, svjetlijem tkanju svemira, već odavno stigli jedno drugome u zagrljaj.
Tamo gdje vrijeme više nije vapaj, već tiha pjesma koja nas obavija poput magle, neraskidive i svete.