ŠAPAT NA PRAGU NEPOZNATOG
Sve što je ikada vrijedilo posjedovati, oduvijek je boravilo s one strane velike, neprozirne zavjese koju nazivamo strahom.
Strah je drevni, ljubomorni čuvar praga, arhitekt koji unutar naših prsa zida zidine kako bi nas uvjerio da je sigurnost isto što i život.
No, sigurnost u kavezu tek je privid postojanja, tiho umiranje na obrocima vlastite komfornosti.
Kao žena koja je predugo osluškivala jeku vlastitih nesigurnosti, spoznala sam da je strah zapravo najvjerniji kompas duše.
On nepogrešivo pokazuje smjer u kojem se nalazi naše najveće širenje.
Bježala sam godinama, hitrim, nečujnim koracima, od onih mjesta u sebi koja su krvarila. Vjerovala sam, u svojoj naivnosti, da će zaborav zacijeliti pukotine i da će mrak, ako u njega dovoljno dugo ne pogledam, nestati.
Kakva zabluda.
Rana je napuklina na starom zidu kroz koju u naš zatvoreni svijet ulazi prva zraka nepatvorene svjetlosti.
U toj pukotini, u tom bolnom procijepu, skrivena su teška, željezna vrata naše slobode.
Da bih dotaknula ključ, morala sam prestati trčati.
Morala sam kleknuti pred vlastitu bol, raširiti ruke i dopustiti joj da me prožme.
Jer sloboda je hrabrost da prođemo kroz vlastito ratište i u pepelu pronađemo ono što je neuništivo.
Kada žudimo za slobodom, taj zov nije ništa drugo do krik našeg istinskog bića koje više ne može disati u tjeskobi skrovišta.
Moramo biti spremne suočiti se s vukovima koje smo sami hranili svojim bjegovima.
Bez straha, ta uzvišena vrlina koju zovemo hrabrost ne bi imala svoje platno na kojem se oslikava.
Hrabrost je tihi šapat na kraju dana koji govori: „Sutra ću pokušati ponovno.“ Kada se redovito, svjesno i s dubokim poštovanjem suočavamo s onim što nas plaši, mi ne uništavamo strah – mi mijenjamo svoj odnos prema njemu.
Svaka sljedeća razina mog života, svaka nova zora koju želim dočekati u punom sjaju, traži verziju mene koja se više ne skriva iza tuđih očekivanja, lažnih osmijeha i sigurnih utočišta. Ona traži ženu ogoljenu do srži, spremnu da bude viđena u svojoj potpunoj, nesavršenoj istini. Ono čemu se opiremo, ono od čega okrećemo glavu, u hramu naše podsvijesti raste, buja i opstaje, hraneći se našim odbijanjem.
No, u trenutku kada se okrenemo i pogledamo u oči toj utvari, događa se transformacija.
Sada stojim na rubu šume, tamo gdje se vidljivo stapa s neviđenim, a dan polako predaje svoje ključeve baršunastoj noći.
Osjećam kako tlo pod mojim bosim nogama pulsira nekim drevnim, zaboravljenim znanjem. Strah više nije moj tamničar. Postao je moj tihi suputnik, sjenoviti vodič koji me vodi do skrivenih odaja moga bića.
U tišini koja nadire, osjećam kako se granice mog tijela rastaču.
Više nisam samo ona koja promatra - ja sam i rana, i ključ, i vrata koja se sa škripom otvaraju prema beskraju.
Izmaglica se diže s površine mirne vode jezera, a u njezinu odrazu ne vidim više svoje staro lice, već lice koje se ne boji sutrašnjice.
Stopala me vode naprijed, u nepoznato, tamo gdje se glasovi pretvaraju u tišinu, a strah, u svom posljednjem uzdahu, postaje čista, bezvremenska sloboda.
Nestajem u toj mističnoj tmini, izgrađena, sretna , slobodna, i svoja.
____________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak