ŠTO NOSE ONI KOJE NE GLEDAMO
/o teretu, tišini i najmanjem što možemo biti/
Postoji jedna vrsta umora za koju nemamo pravo ime.
/o teretu, tišini i najmanjem što možemo biti/
Postoji jedna vrsta umora za koju nemamo pravo ime.
Ne bolest, ne lijenost, ne slabost — nego nešto starije i dublje od svega toga.
Onaj umor koji se nakuplja godinama kao prašina na knjigama koje više nitko ne čita.
Onaj umor koji jednog jutra nađeš unutar sebe, i ne možeš se sjetiti od kada je tamo.
Čovjek koji je odustao od sebe nije pao jednom.
Čovjek koji je odustao od sebe nije pao jednom.
Padao je polako, tiho, gotovo neprimjetno — kao što voda dugo i strpljivo troši kamen.
Svako razočarenje, svaka izdaja, svaka jutarnja tjeskoba kojoj nisi davao ime — sve se to taloži.
Postaje tjelesno.
Postaje teško. I jednog dana, teret kojemu nisi znao obujam oduzme ti ono što si zvao voljom, a što je zapravo bila samo nit koja te vezala za vlastito ime.
O samoći se govori kao o stanju.
O samoći se govori kao o stanju.
Ali samoća nije stanje — samoća je prostor koji zauzima sve veću površinu u čovjeku dok ne ostane samo ona.
Teška je ona samoća koja dolazi iz odsutnosti samoga sebe. Iz postupnog nestanka onoga što si nekad zvao: ja.
Onaj mali glas koji je znao što hoće, koji je nekad birao, volio, trpio s razlogom — i taj glas se može ugasiti.
Polako.
Kao svijeća u prostoriji u kojoj nema prozora.
I onda dođe večer.
I onda dođe večer.
Uvijek dolazi....
I u toj večeri mali čovjek sjedi sam sa svim što je sakupio — s ranama koje nitko nije vidio, s porazima koje nitko nije zbrojio, s ljubavima koje su prošle a ostavile rupe u mjestima gdje nema operacije.
I nitko ga ne pita: jesi li umoran?
Ne — čudimo se njegovom ponašanju.
Čudimo se kad napravi nešto ludo, nešto što ne razumijemo.
A ne razumijemo zato što smo zaboravili gledati.
Uvijek je lakše osuditi nego razumjeti.
Uvijek je lakše osuditi nego razumjeti.
Osuda ne traži ništa od nas — ni trud, ni strpljenje, ni poniznost.
Razumijevanje traži da na trenutak prestanemo biti sigurni u vlastitu lakoću.
Da prihvatimo mogućnost da bismo i mi — pod dovoljno dugim teretom — izgledali točno onako kako izgleda onaj kojeg osuđujemo. Nijedan čovjek nije slomljen iz drskosti.
Nitko se ne zakopava u rupu iz igre.
Ima nečeg u nama što ne želi to znati.
Ima nečeg u nama što ne želi to znati.
Jer ako to znamo — moramo nešto učiniti.
Moramo biti prisutni.
A prisutnost je zahtjevna stvar.
Traži da odložimo vlastiti umor i pogledamo u tuđi.
Traži da ostanemo.
Traži da pitamo — i da slušamo odgovor čak i kada je taj odgovor tišina.
Podrška je samo — biti tu.
Podrška je samo — biti tu.
Sjediti pored.
Ne bježati od tuđeg mračnog prostora.
Znati da ponekad čovjeku ne treba savjet, ne treba objašnjenje, ne treba ni riječ — treba samo da netko ostane u sobi.
Da ne zatvori vrata i ne ode.
Da se sjeti da je jednom i sam bio umoran na način koji nije znao opisati, i da mu je tada bila dovoljna samo jedna prisutnost —
tiha, strpljiva, bez zahtjeva.
Jer nikada ne znamo koji je sljedeći teret koji ćemo nositi.
tiha, strpljiva, bez zahtjeva.
Jer nikada ne znamo koji je sljedeći teret koji ćemo nositi.
Nikada ne znamo kada ćemo i mi biti oni mali, oni iscrpljeni, oni koji bi se najradije sakrili od svega što su nekad voljeli.
Životi se ne mjere samo radostima koje smo doživjeli — mjere se i teretima koje smo unijeli u tišinu, sami, bez svjedoka.
Negdje postoji čovjek koji večeras nosi više nego što možemo zamisliti.
Negdje postoji tišina u kojoj se jedna volja gasi — lagano, gotovo bez zvuka.
I jedino što između nje i nestanka stoji jest netko tko je odlučio ostati.
Samo ostati.
To je dovoljno.
Negdje postoji čovjek koji večeras nosi više nego što možemo zamisliti.
Negdje postoji tišina u kojoj se jedna volja gasi — lagano, gotovo bez zvuka.
I jedino što između nje i nestanka stoji jest netko tko je odlučio ostati.
Samo ostati.
To je dovoljno.
To je sve.
__________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak