ŽAR KOJI JENJAVA

Maja Šiprak

ŽAR KOJI JENJAVA

Život je, u svojoj najdubljoj supstanciji, strast.
Ne ona površna uzbuđenost koja prolazi kao ljetna oluja, već ona tektontska sila koja čovjeka pokreće iznutra — koja mu daje razlog da otvori oči ujutro, da trpi, da traži, da ljubi.
Strast nije ukras na životu; ona je sam njegov metabolizam, onaj nevidljivi plamen koji topi otpor između nas i onoga što jesmo.
Tamo gdje gori strast, gori i čovjek — u punom, nerazrijeđenom smislu te riječi.
No što se dogodi kada taj plamen ugasimo?
Kada, iz straha od opeklina ili iz zamora od vjetrova, stavimo kameni poklopac na vlastitu vatru?
Odgovor je tih i  podmukao: ugasimo li strast, ugasimo i sam život — ne odjednom, ne dramatičnom smrću, nego polako, kao što kiša gasi tinjajuće žeravice, jednu po jednu, dok ne ostane samo sivi pepeo.
Čovjek koji je potisnuo strast nastavlja disati, jesti i hodati ulicom, ali nešto u njemu prestaje sudjelovati u zbilji.
Pokreti su mu ispravni, ali prazan je — kao sat koji otkucava, ali nikamo ne broji.
I upravo tu, u toj unutarnjoj praznini, rađa se nešto tamno i žilavo.
Ogorčenost.
Ona nije slučajni pratilac potisnutog života — ona je njegova neizbježna posljedica, gotovo matematička jednadžba duše.
Jer energija strasti ne nestaje; ona se samo preobrazi.
Sve ono što je trebalo biti ljubav, entuzijazam, rizik, predanost — sve to ne ishlapi u ništa, već se sabija, kiseli i s vremenom
postaje gorka esencija.
Ogorčeni čovjek nije onaj koji nije volio; on je onaj koji je htio voljeti, a nije smio — ili nije usudio.
Postoji duboka ironija u tome da se ogorčenost često prezentira kao mudrost.
Tko je razočaran, tobože vidi jasnije; tko je cinični promatrač, tobože je nadišao iluzije.
Ali to je samoobmana najfinijeg tkanja.
Ogorčenost nije plod iskustva — ona je plod odbijenog iskustva.
Nije to mudrost čovjeka koji je živio i naučio; to je tuga čovjeka koji je stajao na rubu i gledao.
Razlika je golema kao ponor između rijeke koja teče i vode koja stoji i zeleni.
Stoga, ako postoji neka elementarna istina o ljudskom životu, ona glasi ovako: ne možemo sebi priuštiti luksuzan bijeg od vlastite strasti. Možemo je disciplinirati, usmjeravati, pročišćavati — ali ne smijemo je nijekati.
Jer svako nijekanje strasti jest nijekanje sebe samog, a čovjek koji niječe sebe nema kamo ići doli prema ogorčenosti.
Jedini istinski put kroz život jest onaj koji prolazi kroz žar  kroz ranjivost izgaranje, kroz neudobnost da nam je do nečega stalo, kroz
odvažnost da živimo onako kako nas duša, u svom najtišem šapatu, priziva.
Jer na kraju, kada se sve stišа — kada zamuknu argumenti, kada se utihne buka svakodnevice i kada ostanemo sami sa sobom u onoj najtamnijoj i najiskrenijoj tišini noći — ne pitamo se jesmo li bili oprezni.
Pitamo se jesmo li bili živi.
I jedini odgovor koji duša prihvaća nije onaj koji razum nudi; on dolazi iznutra, tih kao disanje, siguran kao zvjezdano nebo: da si bio živ onda kada si se usudio gorjeti.
Strast je ona tanka, gotovo nevidljiva nit kojom smo privezani za samu bit postojanja.
Prekinemo li je, ne oslobodimo se — samo se izgubimo.
I lutamo, i hladimo se, i ne znamo zašto nas sreća zaobilazi, ne shvaćajući da je sreća uvijek bila tamo gdje je bio žar — i da
smo je sami ugasili, tihim, strašljivim dahom razuma koji nije znao da gasi vatru.
Možda je zato svaka istinska duhovna tradicija, od starih misterija do modernih tražitelja smisla, uvijek znala ono što moderna svakodnevica zaboravlja: da je vatra sveta.
Da ona koja gori u čovjeku nije opasnost koja ga može uništiti — ona je upravo ono što ga čini čovjekom.
I kada jednog dana stanemo na prag između ovog i onog, između poznatog i neizrecivog, ne nosimo sa sobom ni imovinu, ni titule, ni uspjehe.
Nosimo samo toplinu onoga što smo voljeli, žar onoga čemu smo se predali, sjaj onih trenutaka kada nismo birali sigurnost —
nego sebe.
Tada se, možda, u tom posljednjem iskoraku, otkrije da je upravo strast bila ono Božansko koje smo uvijek nosili u sebi, ne prepoznajući ju.

―――

Strast je cijena ulaznice za život.
Ogorčenost je ono što platimo kada je ne uzmemo.
A vatra — vatra uvijek zna put kući.

_______________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak

Podijeli ovu stranicu

VRH