DAH KOJI SE NE VRAĆA

DAH KOJI SE NE VRAĆA


Postoje ljudi koji ne ulaze u prostoriju — oni je ispune.

Jana je bila takva.
Vid je čuo njezine korake na stubištu — uvijek isti ritam, uvijek malo prebrz, kao da je neka misao pred njom, a tijelo tek trči da je sustigne.
Ustao je, ugasio gornju žarulju i upalio onu malu, mesing svjetiljku pored kreveta koja je bacala toplo, jantarno svjetlo po svemu — po hrpama knjiga na podu, po tamnoj drvenoj bočici vina na stolu, po dvjema
čašama koje je pažljivo postavio, jer je znao da ona svoju — posebnu, s reljefnom lozom urezanom u staklo — drži u njegovu ormaru kao neku vrstu usidrenosti.
Izvadio ju je.
Napunio je tek do pola. Jana nije voljela kad je previše.
Kucanje nije bilo potrebno — ona je imala ključ — ali opet je pokucala.

Uvijek je pokucala.

Taj mali gest nježnosti, ta neizrečena rečenica: ovdje sam, pripremio si se za mene.
 
Vrata su se otvorila i prostor između njih trajao je jedan jedini trenutak — onaj trenutak koji jedino oni poznaju, koji je puniji od svake rečenice.
— Stoji tvoja čaša, — rekao je samo.
Jana se osmjehnula.

Nije to bio osmijeh kojim se dočekuje lijepa gesta.
Bio je to osmijeh prepoznavanja.

Osmijeh koji kaže: ti me vidiš.

Njegova soba bila je neka vrsta biblioteke u kojoj je netko živio.

Krevet nizak i masivan, lan u boji pijeska, na podu uz uzglavlje knjiga o vodi, jer voda pamti, a Vid je fasciniran takvim temama.
Jedini izvor svjetla bila je mesing lampica čija je jantarna boja padala po svemu, i tanak trak s ulice koji je kroz nepotpuno spuštenu roletu crtao kosu liniju po podu.

Kad se ulica utiša, i ta linija bi nestala, i ostali bi samo oni i jantarno.
Jana je sjela na krevet s čašom u ruci, potegnula jedan gutljaj i podigla
pogled prema njemu.

Nije rekla ništa.

Samo ga pogledala na onaj način koji je Vid zvao — njen pogled koji razgoličuje.
Nije to bio pogled strasti — ili ne samo to.

Bio je to pogled potpune pažnje.

Pogled koji kaže: vidim te. Sve. I ostajem.
Vid je prišao polako. Sjeo uz nju. Uzeo njezinu čašu, stavio je na pod, i zatim njezinu ruku u svoju — samo je držao, prstom pišući nešto po unutarnjoj strani njezina zapešća, polako, kao da formulira rečenicu na jeziku koji nema alfabeta.

Poljubac.. njihova uzajamna svetinja.
Ne strastven i nagao— Vid nije čovjek naglih gesta.

On je čovjek koji dolazi blizu i stane, čija je blizina već sama po sebi pitanje, čiji dah na usni već govori:
da li?

I tada je Jana ta koja zatvori taj milimetar — ona uvijek zatvori taj milimetar — jer voli taj trenutak kad on pita.
Ljubili su se polako, strastveno, kao da je svaki dodir usne na usnicu nova rečenica u razgovoru koji vode otkako su se upoznali.

Jana je zavukla prste u njegovu kosu , na njegov potiljak i osjetila kako on kratko izdahne — taj poseban, tih izdah, gotovo nevoljan, koji je samo njoj poznat.

Donji ton njegova glasa.

Priznanje bez riječi.
A onda je usporila.

Skinula ruke s njegova lica i počela ih spuštati — polako, bez žurbe, kao netko tko zna da ima svo vrijeme svijeta.

Prstima je klizila po njegovu vratu, po ključnoj kosti, po ravnini prsa, duž rebara do struka — razmazujući dodire svuda, sitnim, gotovo nemirnim pokretima, kao da crta nešto što se ne može vidjeti, samo osjetiti.
Vid je zatvorio oči.
Nije to bio refleks — bila je to predaja.

U njezinim rukama on je postajao tih na način na koji rijetko biva tih; sve što je inače nosio u sebi — misli, napetost, teret dana — raspuštalo se ispod njezinih prstiju kao da ona poznaje točno koji su to čvorovi i gdje leže.
Jana se blago nasmijala ispod glasa, lice sasvim blizu njegova, usne gotovo na obrazu dok su joj ruke nastavile putovati.
— Nikad mi te dosta nije... — prošaptala je, i u tom šapatu nije bilo ničeg osim gole istine.
Vid je otvorio oči i pogledao je.

Dugo.

Onako kako gleda samo nju.
Njemu je sve na njoj bilo sveto — njezin vrat, linija ključne kosti, svaki dio nje koji je izlazio na površinu kad bi mu se prepustila.

Ruke su mu bile strpljive, gotovo ritualne — kretale su se po njoj kao da znaju put koji su prošle stotinu puta i svaki put otkriju nešto novo. Jana je u njegovim rukama postajala ono što je uvijek bila, samo rjeđe znala — strastvena, rasna, dostojanstvena žena.

Svjesna sebe.

Skinuli su se polako, u tišini isprepletanoj tek dahom i povremenim polu-šapatom, i legla je uz njega, s povjerenjem  koje je veće od svake slobode.
Kad je Vid ušao u nju, nisu zatvorili oči.
To je bila njihova intima - gledali su se.

Uvijek.

Kao da bi u zatvaranju oka propustili nešto esencijalno, kao da je bit ovog sjedinjenja upravo u tome — biti svjedok jedno drugome.

Vidjeti u licu kako drugome putuje val.

Pratiti izraz koji nema ime ni u jednom jeziku, a svi ga poznaju.
Jana je imala naviku u tim trenucima položiti dlan na njegovo lice — ne čvrsto, tek lagano — i on bi se naslonio na tu ruku kao da je to sidro.

Kao da ga ta ruka drži u tijelu dok mu je nešto od sebe odlazilo prema njoj.
Kretali su se zajedno, u ritmu koji su pronašli odavno i koji nije trebao dogovor — tijela su ga znala.

Bila je to melodija koju je moguće svirati samo zajedno, na instrumentima koji su nastali jedno za drugo.
Jana se smijala. Jednom, usred svega — tiho, sa zatvorenim očima, glave zabačene malo natrag — onaj njezin smijeh koji je Vid smatrao najintimnijim činom koji poznaje.

Smijeh koji se ne kontrolira.

Smijeh koji izlazi jer je previše sreće da stane.
— Što? — pitao je šapatom, a u njegovu glasu nije bio ni trag pitanja.
Bio je to šapat pune prisutnosti.
— Ništa, — rekla je, i otvorila oči prema njemu. — Sve.
Kad se sve skupilo u jednu jedinu točku — dah koji nestaje, tišina koja nije praznina nego punina — Jana je izgovorila njegovo ime. Samo jednom.

Tiho.

Kao da ga imenuje po prvi put.

Kao da je to ime upravo izumila.
A Vid se utapao u njoj, iznova i iznova.

*

Poslije su ležali okrenuti jedno prema drugome, nosa gotovo na nosu, i pričali.
To je bila druga vrsta intimnosti — možda i dublja.

Govorili su tiho, bez posebnog razloga, jer tišina sobe nije tražila da se ruši, samo da se lagano, šapatom, ispuni.

Pričali su o svemu i ničemu: o nekom filmu koji je Jana gledala bez njega i koji mu je opisivala toliko živo da je imao dojam da ga je i sam gledao.

O knjizi u kojoj je Vid pronašao novo poglavlje koje nije mogao preskočiti.

O tome kako je prostor između zvijezda tamna tvar i nitko ne zna što je, a Jana je rekla — pa kao
između nas kad se ne vidimo — i Vid je zaćutao na to na onaj poseban način kojim zaćuti kad mu netko kaže nešto što je točno na razini koja boli lijepo.

Potom je ustao — a ona je odmah osjetila hladnoću tamo gdje je bio — i vratio se s knjigom. Legao uz nju, podigao njezinu glavu na svoju ruku i počeo čitati naglas.

Nije pitao.

Znao je da ona voli. A ona je voljela — ali ne samo tekst.

Voljela je njegov glas u mraku.

Niske vibracije.
Blisku toplinu.
Čitao je polako, tu i tamo zastao na rečenici — ona bi osjetila da se zaustavio, i znala je da je to rečenica koju želi podijeliti, a ne samo pročitati. 

I onda bi rekao: ovo. Samo to. I Jana bi zatvorila oči i pustila da rečenica sjedne.
Ponekad bi se nasmijala nečemu u tekstu — tiho, nosnim izdahom — i on bi osjetio taj smijeh u ramenu na koje je naslonila glavu, i osmjehnuo bi se u tami.

Knjiga bi na kraju ostala otvorena na prsima. Ni jedan ni drugi je nije zatvorio. Nije trebalo.

*

Negdje u jedan sat noći — ili dva, tko zna — Jana je zaspala prva.
Vid je dugo ležao budan uz nju, slušajući kako joj se dah smiruje u onu tihu, ravnomjernu pravilnost sna.

Promatrao je njezino lice — bez namjere da ga pamti, jer ga već napamet zna — nego od čiste nemoći da gleda negdje drugdje.
U sobi je vladala ona vrsta tišine koja nije odsutnost zvuka nego prisutnost nečeg neizrecivog.

Lampica je još uvijek gorjela, a njezina jantarna boja ležala je po njezinim ramenima, po naborima lana, po poluotvorenim usnama.
Vid je pomislio — ne po prvi put, a uvijek iznova kao da je nova misao — da postoji u životu rijetko, možda jednom, možda ni jednom, onaj drugi čovjek u čijoj prisutnosti postaješ pun.

Ne sretan nužno.

Ne miran.

Nego pun. Kao da su u tebi bili prostori koje nisi ni znao da imaš, i ta osoba ih je — ne popunila — nego pokazala.
Jana je u snu pružila ruku prema njemu. Bez svijesti. Samo tijelo koje traži.
Vid je prihvatio tu ruku.
Ugasio je lampicu.
U mraku, prostor između njih bio je manji od daha — ali i taj mali prostor bio je topao, živ, disao je.
Negdje u zidu, u drvu, u pukotini između sekunde i sekunde — nešto je ostalo.

Nešto što nema ime, ali što oba tijela znaju.

Nešto što će biti tu ujutro, i sutradan ujutro, i sva ona jutra kojih u ovom trenutku još nema — ali čiji se obris već može naslutiti, tih i neizbježan, kao svjetlost iza zatvorene rolete.
Nisu si ništa obečavali.
Samo su disali.
Jedno uz drugo.

Kao jedno.

*

Dah koji pošalješ nekome,
ne vraća se isti.
Vraća se njihov.