TRAG U POSTELJINI
Ima nešto intimno, gotovo grešno, u tome da još u polusvijesti, dok kosa čuva
oblik jastuka i tijelo tek počinje priznavati dan, posegneš za laptopom.
Ima nešto intimno, gotovo grešno, u tome da još u polusvijesti, dok kosa čuva
oblik jastuka i tijelo tek počinje priznavati dan, posegneš za laptopom.
Hladna površina zaslona u rukama toplim od sna — kontrast koji ne treba razrješavati,
jer na njemu se zapravo i piše.
jer na njemu se zapravo i piše.
Na toj granici između noći koja odlazi i jutra koje još nije odlučilo biti glasno.
Kava je prva, uvijek. Kao obred bez kojeg misao ostaje neoprana,
zamućena, nesposobna za preciznost.
Kava je prva, uvijek. Kao obred bez kojeg misao ostaje neoprana,
zamućena, nesposobna za preciznost.
Ona se stavi uz bok laptopa poput suputnika koji ne govori ali razumije sve — i ta tišina dvaju predmeta uz rub
plahte nekako postane najtoplija vrsta društva.
plahte nekako postane najtoplija vrsta društva.
Zatim prsti, gotovo nevoljko počnu tipkati.
Iz nečega... odnosno iz misli koje su prepune tvojeg pogleda, osmijeha, dodira...
Pisanje iz kreveta nije lijenost — to je odluka da se ranjivost ne ostavi za popodne.
Pisanje iz kreveta nije lijenost — to je odluka da se ranjivost ne ostavi za popodne.
Jutro je jedino doba kada smo zaista bez oklopa, kada prošlost nije
još stigla preobući se u priče kojima smo je naučili pričati drugima, nego lebdi
oko nas sirova, gotovo opipljiva.
još stigla preobući se u priče kojima smo je naučili pričati drugima, nego lebdi
oko nas sirova, gotovo opipljiva.
I tada se po njoj hoda prstima.
Prebiremo slojeve kao po starim pismima u kutiji — ne da bismo ih čitali iznova, nego da
bismo osjetili kako su nekada gorjeli.
Samoća jutrošnjeg pisanja paradoks je koji se ne razrješava, nego u njemu
stanuje.
bismo osjetili kako su nekada gorjeli.
Samoća jutrošnjeg pisanja paradoks je koji se ne razrješava, nego u njemu
stanuje.
Soba je prazna a na zaslonu su tragovi nečijeg disanja.
Nema nikoga, a svugdje je netko.
Emocija toliko dobro zapamćena da gotovo zgušnjava zrak
pokraj tebe — dodir koji nije tijelo ali jest prisutnost, misao koja nije glas ali
jest razgovor.
pokraj tebe — dodir koji nije tijelo ali jest prisutnost, misao koja nije glas ali
jest razgovor.
Glad koja nije trbušna glad, nego ona dublja, ona koja se ne zasiti obrokom nego razumijevanjem — ta je glad utažena upravo ovdje, u
ovim rečenicama koje nitko neće čitati onako kako su napisane, ali koje su ipak napisane nekome.
Jer biti prisutan u mislima nekad znači više od tijela u prostoru.
ovim rečenicama koje nitko neće čitati onako kako su napisane, ali koje su ipak napisane nekome.
Jer biti prisutan u mislima nekad znači više od tijela u prostoru.
Znači da si upio nekoga u sebe tako precizno da se ponekad ne zna gdje prestaje sjećanje a
počinje izmišljanje.
počinje izmišljanje.
Znači da postoji netko tko te ćuti bez da išta kažeš — tko prepoznaje tvoj nemir u šutnji, tko zna što znači određeni razmak između tvojih
rečenica, tko nije naučio tebe nego te jednostavno zna.
rečenica, tko nije naučio tebe nego te jednostavno zna.
Takav čovjek nije suputnik — on je polovica tvoga bića, onaj bez kojeg si cijela ali nekako nepotpuna, kao knjiga kojoj nedostaje jedna jedina stranica, ona ključna, ona bez koje ostatak gubi smisao.
I upravo njega nosiš u jutro, uz kavu, u tipkanje.
Upravo njemu, a da toga možda nije ni svjestan, pišeš.
Upravo njemu, a da toga možda nije ni svjestan, pišeš.
I to nije tuga — to je privilegija.
Rijetka vrsta ljubavi prema životu i prema onima koji su ga, makar trenutačno, učinili gustim.
A onda se kava ohladi.
A onda se kava ohladi.
Zaslon bljesne podsjetnikom na nešto trivijalno.
I dan počne.
Ali između jutarnjeg polumraka i prve razumne misli ostane rečenica
— nekad samo jedna — koja je dovoljna.
— nekad samo jedna — koja je dovoljna.
Ona treperi na rubu svjesnog poput svitanja na rubu neba: nježno, neopozvano, stvarno kao što su stvarne samo
one stvari koje ne možeš pokazati drugima ali ih nosiš svugdje sa sobom.
one stvari koje ne možeš pokazati drugima ali ih nosiš svugdje sa sobom.
_________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak