BOŽUR - ili... miris žene

Maja Šiprak

MIRIS KOJI OSTAJE

Tijelo pamti brže od uma.
Staneš usred hodnika, usred nekog sasvim običnog jutra, i zrak te udari — toplo, tamno, cvjetno — i već si drugdje.
Već si u njoj, ili uz nju, u onom prostoru koji je ona jednom zauzimala i koji, čudnom milošću prostora, još uvijek čuva njezin otisak.
Miris žene nije samo miris.
On je gramatika bića, rečenica izgovorena kožom.
Božur cvjeta samo kratko. Nekoliko tjedana u godini, i onda nestane.
Ali dok cvjeta — rascvjetan do posljednje latice, taman i ružičast i neobuzdano opojne punine — čovjek razumije da neke stvari ne mogu biti umjerene.
Žena miriše kao što miriše božur: bez zadrške i bez isprike.
U tom mirisu nema ni trunka stidljivosti.
On se širi, on preuzima, on postaje prostorija u kojoj stojiš.
Postaješ gost u nečemu što je njezino, i s vremenom shvatiš da nema ljepšeg mjesta na svijetu.

*
Prve sam note udahnuo još kao dječak koji sanja i zamišlja ženu — njezin miris, njezinu blizinu, ono što ne zna imenovati, ali osjeća kao slutnju.
I onda jednog dana ona uđe u prostoriju i ostavi trag.
Nisam je tada dodirnuo.
Samo sam gledao, i sve sam odjednom znao.
Stao sam onako kako se staje pred sliku koja te pogodi bez upozorenja, onako kako se u šumi zastane pred stablom koje je starije od svega što poznaješ.
Bio je to miris koji je imao dubinu — i ta dubina bila je još samo nagovještaj onoga što će se otkriti tek kada je zagrlim, tek kada mi se ukorijeni u koži i postane dio moje vlastite kemije.
Svaka žena nosi miris kao što nosi svoje ime — intimno, neprenosivo, na neki način sudbinsko.
To je esencija njezina bića: sve što jest, sve čega se boji, sve što prešućuje.
Taj miris ne lebdi — on se vidi, čuje, osjeća pod prstima.
Njen miris naučio me je čežnji..
Uči me da odsutnost nije praznina,  ona ima teksturu i temperaturu, i slutnju ponovnog susreta.
Shvatiš koliko mnogo njezina prisutnost zauzima prostora koji nisi ni znao da postoji.
Miris je posljednji koji ostaje.
Duže od glasa.
Duže od topline na posteljini.
Ruke zaborave oblik, oči izgube detalje, ali nos — nos je nemilosrdno vjeran.
Božur cvate jednom godišnje, ali žena cvate uvijek, ako je voljena.
Nosi u sebi stalnu puninu, onu vrstu napetosti između ljepote i raspadanja, između davanja i čuvanja, koja je bit svake prave prisutnosti na ovom svijetu.
Udahnuti nju jest, bez pretjerivanja, vrsta milosti.
Ne znam zašto su neke stvari ovako uređene — da jedna žena miriše na rascvjetani božur u svibnju i  da taj miris može potpuno otvoriti čovjeka iznutra,  kao što ključ otvara bravu za koji je iskovan.
*
Veličanstvena je spoznaja da smo tako uređeni da nas jedna žena može dosegnuti bez ijedne riječi, bez dodira, samo zrakom koji se promijenio između udaha i izdaha.
Ona stoji u sobi, ili je već otišla, ili je tek nagovještaj... slutnja tek... — onako kako se zamišljaju stvari koje su se već dogodile ili koje bi se tek trebale dogoditi.
I zrak je takav.
I ti si takav.
I nema ničega što bi trebalo biti drukčije.
Rascvjetani božur ne traje.
Ali ono što ostaje u čovjeku koji ga je jednom mirisao — to traje.
To traje onoliko dugo koliko traje i on sam.

Podijeli ovu stranicu

VRH