Duša se ne troši, ona se naprosto umori od onoga što smo svezali za nju, a nismo trebali.
U tom tihom priznanju krije se čitava povijest naših unutrašnjih kaveza. Mi, putnici kroz prolaznost, često hodamo svijetom uvjereni da smo od materije koja se krnji, da nam se suština troši kao kamen pod udarima valova ili kao svijeća koja u mraku predaje svoju zadnju nit svjetla.
No, istina je mnogo suptilnija i dublja. Duša nije resurs koji nestaje, ona je beskrajno strujanje koje smo mi, u strahu od neshvaćenosti ili samoće, pokušali ukrotiti tuđim obalama.
Teški, olovni umor koji nas ponekad pritisne do zemlje nije znak starosti, već krik nevidljivih sidra koja smo bacili u plićake, dok bi duša radije jedrila ka pučini.
Za svoju suštinu, kao kamenje svezano za krila ptice, pričvrstili smo krive poglede, davno prešućene riječi i tuđa očekivanja koja nosimo kao tuđu kožu.
Čovjek ima neobičnu potrebu da se osigura vezivanjem, misleći da će biti sigurniji ako čvrsto prigrli uloge koje mu ne priliče.
Ali duša ne poznaje sigurnost u mirovanju.
Ona je po svojoj prirodi neuhvatljiva rijeka.
Kada tu rijeku prisilimo da teče kroz uske kanale tuđih snova, ona postaje troma i zamućena.
To nije umor vode, već otpor struje koja se bori protiv zidova koji joj ne pripadaju.
Prava sloboda ne dolazi iz stjecanja nove snage, već iz velikog raspletanja.
To je onaj trenutak potpunog ogoljenja kada odlučimo odložiti kofere pune tuđeg kamenja koje uporno vučemo uz strminu svakodnevice.
Iscjeljenje nije proces u kojem nešto dodajemo sebi, već onaj u kojem skidamo slojeve koji nam ne pripadaju.
Kada odvežemo sve one nevidljive niti kojima smo se vezali za ljude i događaje koji su odavno trebali postati samo sjećanje, ne postajemo slabiji – postajemo lakši.
A u duhovnom svijetu ta lakoća je vrhovna moć.
Jer tamo gdje prestaju čvorovi, počinje beskraj.
Duša je vječni plamen koji ne poznaje pepeo, nego samo stanke između dva daha svemira.
Njen umor je zapravo njena najsvetija molitva i način na koji nas ona moli da je pustimo kući, u tišinu koja prethodi svakom zvuku.
Kada se napokon usudimo prerezati niti koje smo, u zabludi, zvali svojom sudbinom, događa se mistični preobražaj.
Više ne hodamo , mi postajemo sam hod, postajemo sjećanje na sunce koje nikada ne zalazi.
Duša tada ne pronalazi mir, ona postaje mir koji nadilazi svako razumijevanje, stapajući se s nevidljivim vjetrom koji ne poznaje ni granice ni okove, slobodna da bude ono što oduvijek i jest: kap rose u kojoj se ogleda čitavo nebo, neukroćena, vječna i napokon svoja.