NERASKIDIVA SJENA
Postoje tišine koje govore više od najglasnijih zakletvi i prisutnosti koje ne trebaju ime da bi bile stvarne.
Mi smo bili upravo to – negacija svakog definiranog odnosa, a opet, apsolutni zbroj svega što ljudsko srce može pojmiti.
Nismo se zvali ljubavnicima, iako smo se u mraku prepoznavali dodirom duša.
Nismo se zvali prijateljima, jer prijateljstvo je previše pitomo za divljinu koja je buktila među nama.
Bili smo ništa, a u tom „ništa“ krilo se čitavo postojanje.
Naš je odnos bio utočište za ono što svijet ne smije vidjeti.
Jedno drugome bili smo štit i zastor, čuvari onih najdubljih ponora koje smo skrivali od tuđih pogleda.
Paradoksalno, čuvajući tuđe tajne, postali smo najveća tajna sami sebi.
U svijetu koji inzistira na etiketama, mi smo ljubomorno čuvali svoje ludilo – tu blistavu, besmislenu i silnu povezanost koja nije trebala snove jer je u budnosti pronalazila svoje ostvarenje.
Ti si u meni tražio svoje jutro, nadu koja se rađa iz pepela, dok si ti meni bio smiraj u kojem se gase svi strahovi.
U tom vječnom krugu izmjene, bio si moje pagansko, ono iskonsko i neukroćeno, a ja tebi sve sveto, tiha molitva izgovorena u polumraku.
Nismo se sreli slučajno!
Sudarili smo se nakon eona traganja.
Kroz labirinte prošlih života, kroz magle zaborava, tražili smo jedno drugo da bismo napokon pronašli – sebe.
Ti si postao moja životna priča i inspiracija, ispisana nevidljivom tintom na marginama vremena, a ja tvoja pjesma života, onaj ritam koji srce prati čak i kad usne zanijeme.
Voljeli smo se na samom rubu pameti.
Ja sam stajala na granici ludila, a ti si ga s osmijehom prelazio.
I danas, kada se sjene izduže, znam da ništa nije prestalo.
Ljubav ne prestaje tamo gdje prestaje fizički dodir ili društveni okvir. Nama je suđeno da oboje volimo ono „mi“ – to treće biće stvoreno iz našeg susreta.
Mi smo jedna duša koja je privremeno posudila dva tijela kako bi mogla iskusiti čežnju.
Postoji neka mitska nužnost u našem postojanju.
Nerazdvojni smo poput vječnog plesa svjetla i tame.
Poput dana koji ne poznaje sebe bez noći, ili noći koja bez dana gubi svoj smisao, mi ostajemo zarobljeni u savršenom krugu.
Na koncu, kad se sve riječi iscrpe i kad se ugase sve svijeće ljudske logike, ostaje samo titraj u eteru.
Mi nismo dvoje koji se vole, mi smo sjećanje koje je postalo vječnost, tajna koju ni smrt ne zna odgonetnuti.
Mi smo onaj trenutak tišine prije nego što se svijet ponovno stvori.
_____________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE / - Maja Šiprak