POVRTAK SEBI
Postoji jedan trenutak — tih, gotovo neprimjetan — kada prestaneš bježati.
Kada noge više ne znaju kamo bi, a buka iz koje si bila satkana počne polagano opadati, poput jesenjeg lišća koje se ne otima, nego prepušta. U tom trenutku, samoća te ne čeka kao kazna ni kao praznina, nego kao stara soba za koju si uvijek znala da postoji, a u koju nisi smjela zakoračiti — jer si se bojala što ćeš naći unutra.
I baš ta soba, obložena tišinom kao baršunom, postaje jedino mjesto gdje se možeš skroz ogoliti.
Žena koja nauči biti sama u miru ne postaje hladna — ona postaje precizna.
Precizna u onome što trpi, precizna u onome što odbija, precizna u načinu na koji pruža ruku — jer zna što ta ruka vrijedi kada je nema kome pružiti.
Samoća je, u svojoj suštini, škola bez nastavnika.
Uče te tvoje vlastite misli, one koje si dugo gutala glasnoćom tuđih rečenica, tuđih potreba, tuđih pogleda koji su uvijek nešto od tebe tražili.
U tišini, te misli isplivaju kao oblaci na vjetru — sporo, ali neizbježno.
I boli.
Nema smisla reći da ne boli.
Kada se unutarnja tišina dovoljno produbi, počnu se čuti slojevi koji su dugo ležali ispod svega — stariji bolovi, stari odgovori koji nikad nisu stigli, stara lica koja su nestala ne čekajući na oproštaj.
Ali ta bol nije propast.
Ona je skela — uzdrmana, sirovinska, ali neophodna da bi nešto novo moglo biti ozidano.
Žena koja se ne boji vlastite boli ne postaje neosjetljiva na boli tuđe — ona postaje ono rijetko: netko tko drži drugu za ruku a da pritom ne gubi samu sebe u ruci drugoga.
Iz te boli raste jasnoća kakva se drugačije ne može steći.
Jasnoća o tome što jest ljubav, a što je navika odjevena u ljubav. Jasnoća o tome što jest sloboda, a što je strah prerušen u neovisnost. Jasnoća, najzad, o tome kakva si — ne kakva bi trebala biti prema mjerama koje su ti davali drugi, ne kakva si u ogledalu koje si na sebe primicala da smanji tvoje konture — nego kakva si kada nema nikoga tko gleda.
I ta slika, iznenađujuće, nije ni strašna ni lijepa na uobičajeni način. Ona je istinita.
A istina uvijek ima onu vrstu teže od koje se ne bježi, jer je upravo ona jedina zemlja na kojoj se zaista može stati.
Mir koji iz svega toga dolazi nije mirovanje.
Nije odustajanje, nije zatvorenost, nije ograđivanje od svijeta visokim zidom na čijem vrhu stoje trnovi. Taj mir je drugačije tkanje — to je sposobnost da stojiš usred kaosa a da ti centar ostane nepokrenut.
Kao drvo koje vjetar savija, ali korijenje ne pušta.
Žena koja je prošla kroz samoću i ostala — ne kao ostatak, nego kao cjelina — nosi u sebi neku vrstu magnetizma koji se ne može naučiti ni imitirati.
On je plod unutarnjeg susreta sa samom sobom, onoga najdubljeg, onoga koji se događa samo kad naposljetku prestaješ glumiti čak i pred sobom.
Postoje žene koje su pronašle put do sebe
hodajući kroz tišinu bose, bez svjetla,
ne tražeći izlaz —
nego srce labirinta.
I upravo tamo, gdje nema smjera ni odgovora,
gdje je sve što postoji samo dah, tama i
prisutnost,
tamo počinje nešto što nema ime —
nešto što je uvijek već bilo ti.