UTKANI U LICE
Vrijeme je neumoljivi kipar koji dlijetom proživljenoga oblikuje našu nutrinu i naš lik.
Često živimo u zabludi da su naši unutarnji pejzaži — one tmine u kojima se gnijezde tuga, bijes i tihi očaj — hermetički zatvorene odaje u koje nitko nema pristup.
Mislimo da se drhtaj rane može prekriti velom šutnje ili maskom društvene prihvatljivosti, no naše je lice pergament na kojem život piše svoju najiskreniju povijest.
Svaka neizgovorena riječ koja je zapela u grlu, svaki pogled koji nas je promašio ili povrijedio, ne nestaje u eteru prošlosti.
Dapače talože se poput nevidljive tinte, ispisujući našu usamljenost u kutovima usana i težini kapaka.
To je tiha erozija duha koja se, bez milosti i odgode, utiskuje u mekoću lica, pa kada se nakon desetljeća suočimo s odrazom u zrcalu, često ne prepoznajemo putnika koji nas promatra — tog neznanca koji nosi kartu svih naših brodoloma i fusnote o svakom nedostajanju.
Ipak, taj isti papir duše posjeduje čudesnu sposobnost upijanja svjetlosti.
Postoji tiha utjeha u činjenici da ni dobrota nije diskretna.
Iskren zagrljaj koji nam je vratio vjeru, mekoća obećavajućeg pogleda ili toplina darovane riječi djeluju poput nebeske alkemije koja, iako ne briše rane, obasjava ih i pretvara u brazde iskustva koje zrači mirom. Iako se čini da je bol glasnija, a tragovi nemira dublji, treba stisnuti zube iz dubokog poštovanja prema vlastitom postojanju i koračati dalje, vjerujući u dolazak onih bića koja u naš život ulaze tiho, poput sutona, donoseći sa sobom dar ravnoteže.
Oni su tihi tkalci našeg unutarnjeg mira koji svojim prisustvom poravnavaju nemire sudbine, dok negdje u dubini, iza svih zapisa i sjena, pulsira ono što se nikada ne može vidjeti, a što jedino ostaje ….. neizreciva tajna našeg postojanja, skrivena u dahu koji tek treba uslijediti.
__________________
Zapis na rub loma /STOME TIŠINE / -Maja Šiprak