ŠTO OSTAJE OD VATRE KAD SE PLAMEN UGASI
Postoje odlasci koji ne tresu vrata.
Koji se dogode tiho, kao što se dogodi jutro — neopaženo, dok još spavaš, dok vjeruješ da je noć traje.
Ljubav je takva.
Ne odlazi kao voda kroz prste, dok stišćeš šaku misleći da je zadržavaš, i tek kada otvoriš dlan ..... shvatiš da gledaš u prazninu.
Volio je njene oči koje su caklile, dok su gledale njegove oči boje rijeke koja se ulijeva u more, oči koje nisu bile jedno ni drugo, ni kopno ni voda, nego ona granica gdje se dvije dubine prepoznaju i postaju nešto treće, neimenovano.
Utapao se u tom pogledu dragovoljno, bez otpora, kao što se utapa samo onaj tko je napokon pronašao pravi način da nestane.
I ona je gledala.
I ništa između njih nije trebalo biti rečeno.
Volio je njezin osmijeh — onaj koji nije dolazio odmah, koji se najprije naslutio u kutu usana, pa se razlio polagano kao zora po horizontu. I volio je njezino brbljanje, onaj topli mlaz riječi koji ne traži publiku nego suputnika, koji plete rečenice od svakodnevice i pretvara ih u nešto što liči na poeziju. Slušao ju je na način na koji se sluša kiša — ne analizirajući svaku kap, nego prepuštajući se cjelini zvuka.
Volio je miris zrele žene. Ne onaj iz bočice, ne onaj koji se nanosi s namjerom — nego onaj dublji, organski, koji obitava u vratu, u onoj uvali gdje kosa prestaje a koža počinje. Zagnjurio bi lice u taj prostor i udisao cijelim bićem, kao da postoji zrak koji se nigdje drugdje ne može naći, kao da je upravo tamo skrivena neka istina o postojanju koje vrijedi živjeti.
U tim trenucima nije bio muškarac koji osvaja — bio je biće koje se vraća kući.
Volio ju je trostruku.. kao damu sporog koraka podignute glave koja zna biti viđena a ne gledana.
Volio ju je kao kućanicu, koja se smije bez razloga i ostavlja trag topline na svakoj površini koje se dotakne.
Volio ju je kao čarobnicu dodira.
Bile su to ruke koje su znale — koje su pamtile geografiju tijela kao što se pamti put kući u tami: bez razmišljanja, bez oklijevanja, s onom tihom sigurnošću koja je sama po sebi oblik ljubavi. Dodir koji ne pita, nego prepoznaje. To je najrjeđe što postoji, i to se ne zaboravlja nikad.Volio ju je jednostavno. Toplo i duboko, bez dramatike velikih gesta, onako kako se voli kruh i svjetlo i jutarnja kava — kao nešto bez čega dan nema smisla.
I ona je voljela njega, lakoćom postojanja koju nije poznavala, onom lakoćom koja ne nastaje od manje osjećanja nego od više — od osjećanja koje je toliko potpuno da više nema potrebe za naporom.
Hrlila mu je u zagrljaj koji je nudio utočište i mir, onaj zagrljaj u kojemu se prestaje biti sama čak i kad šutiš, čak i kad zatvoriš oči i pustiš sve da padne.
Ali sudbina je bezobzirna karikaturistkinja — zamiješa karte bez pitanja i baci ih na stol u trenutku kada si najmanje spremna.
I onda staneš i shvatiš: sve lijepe ljubavi su tužne.
Ne izgubljene, ne slomljene do dna — nego tužne onom plemenitom tugom koja dokazuje da je nešto bilo stvarno.
Jer ono što nije ostavilo trag, nije ni postojalo. A bol je samo drugi naziv za dokaz.I nitko im ne može uzeti emociju koja je strujala između njih.
Energiju koja ih je obavijala kad su bili zajedno nije se moglo ne vidjeti — bila je vidljiva kao toplina nad asfaltom, osjetljiva kao promjena tlaka pred oluju.
Ona srcem mjeri prostor i vrijeme, i rezultat je uvijek isti, uvijek jedini mogući: ljubav.
Ona ne nestaje.
Mijenja agregatno stanje — iz vatre u žar, iz žara u pepeo, iz pepela u nešto što još nema ime.
Naučila sam da se gubitak ne nastanjuje u srcu — to je laž kojom nas tješe.
Nastanjuje se u rukama.
U navici da posežeš prema nekome tko više nije tu.
Ostaje trag svjetlosti na unutarnjoj strani kapaka. Ostaje miris drukčijeg vremena. Ostaje ona žena koja je hodala laganije, koja je govorila rečenice do kraja — ona koja je unutar ljubavi bila punija od sebe same.
I onda navečer, gotovo slučajno, podigneš pogled.
Nebo je ondje — tamno, bezgranično, posuto onim nijemim vatrama koje gore otkad postoji gledanje.
I nebo ne pita.
I nebo ne tuguje.
I nebo ne odlazi.
Možda je ljubav uvijek bila to — ne osoba,
ne zagrljaj,
ne miris vrata u koji si zario lice.
Možda je ljubav uvijek bila nebo.
Ono koje ostaje.
Ono koje svjedoči.
Ono koje gori čak i kad ga ne gledaš
______________
Zapis na rubu lom /STOME TIŠINE/ -Maja Šiprak