MOSTOVI OD BRŠLJANA I ZALEĐEN KRIK TIŠINE
U sutonu jedne neizgovorene prisnosti, tamo gdje se spajaju drhtaj duše i hladnoća neshvaćanja, niče bolna spoznaja o krhkosti mostova koje gradimo prema drugima. Graditi most od bršljana, tog nježnog, a upornog pletiva, znači ponuditi vlastitu ranjivost kao jedinu stazu preko ponora, ne sluteći da su s druge strane obale naseljene ljudima koji se boje dubine.
Dok jedna strana ulaže svaki damar svog bića u tkanje bliskosti, druga se kupa u opojnim vrtovima tuđih, površnih mirisa, pretvarajući sveto u banalno, a krik duše u povod za grohotan smijeh.
Strašna je ta asimetrija postojanja u kojoj netko postaje tek planinski potok, žrtvovana bistrina koja služi isključivo za ispiranje tuđeg mamurluka i prljavštine nakupljene na stranputicama
Biti iscjelitelj onome tko tvoje rane niti ne primjećuje, vrhunac je tihe tragedije ljudskog srca.
Ti se griješ na vatri moga bića, uzimaš toplinu kao samorazumljivo pravo, dok istovremeno moje najdublje emocije promatraš kao nešto strano, obješeno o nevidljive kuke neba, nedostižno tvojim osjetilima koja su navikla samo na miris zemlje i vinski talog.
U tom raskoraku, ja prestajem biti osoba i postajem staza – siva, nijema i prašnjava – koja ne vodi nikamo jer je onaj koji njome korača slijep za cilj, zagledan tek u vlastite stope.
Na koncu, kada se ugasi i posljednja iskra te jednostrane vatre, na usnama će preostati samo zaleđen smiješak, fosilizirani dokaz neuspjele komunikacije, i pjesma koja je bila preglasna za uši koje su naučile slušati samo jeku vlastite praznine. Ostaje spoznaja da su neki mostovi srušeni prije nego su i dovršeni, jer bršljan, koliko god se omotavao oko kamena, ne može držati težinu onoga tko se ne usudi poletjeti krilom jastreba iznad vlastite ravnodušnosti.
_____________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ -Maja Šiprak