SVJETLO U PUKOTINI VREMENA
Zora ne dolazi kao pobjeda, već kao tiha konstatacija; ona je bjelina papira na kojoj još ništa nije ispisano, meko tlo koje pod mojim koracima ne pruža otpor, već me prima u svoju neizvjesnost. Ustati s prvim svjetlom znači pristati na dijalog s tišinom. Moja je duša, osjećam to u dahu, soba bez zidova, prostor u kojem se horizonti neprestano pomiču, odbijajući da budu uokvireni u male, zadane formate svakodnevice.
Dugo sam nosila terete koji nisu bili moji, stare kapute tuđih očekivanja koji su mi sputavali ramena. Sada ih ostavljam u kutovima soba koje više ne nastanjujem. Čistim prostor, ne od prašine, već od suvišnih riječi, kako bih napravila mjesta za ono što me istinski hrani – za miris svježe kave, teksturu stare knjige, za tihi rad unutarnjeg motora koji me pokreće. Ljepota više nije u grandioznim gestama; ona se preselila u pukotine običnog, u način na koji se svjetlost lomi na rubu šalice, u čaroliju koja pulsira u naborima dana.
Jučerašnje borbe su tek sjene na zidu, crteži u pijesku koje je plima povukla. One me ne definiraju. Definira me ova krhka, a ipak nesalomljiva hrabrost da ponovno izmislim svoj početak. Moja autentičnost je jedini kompas koji priznajem; ona je unutarnja svjetiljka koja ne traži vanjsko ulje da bi gorjela. Kada šutim u skladu sa svojom istinom, taj mrak više nije strašan.
Vjerujem u mudrost srca, u taj tihi, potmuli ritam koji poznaje putove kroz maglu bolje od bilo kojeg razuma. Ne pitam se više jesam li zaslužila radost. Moje postojanje je moj jedini i dovoljan dokaz. Kao što stablo ne pita zaslužuje li kišu, tako i ja primam obilje jer sam dio istog onog strujanja koje pokreće zvijezde i otvara pupoljke.
Hodam s tom nježnom snagom, svjesna da je svaka stanica mog puta bila nužna postaja.
Nisam izgubljena.
Točno sam tamo gdje se spajaju moja prošlost i slutnja budućnosti, u savršenom, drhtavom dahu sadašnjosti. Radosna sam cijelim bićem!
STOME TIŠINE @ Maja Šiprak
