SIDRA U NEVIDLJIVOM PIJESKU
Lanci se ne kuju odjednom. Prva je karika uvijek od pjene, laka poput daha, neprimjetna onome tko je stvara.
Čovjek hoda svijetom uvjeren da gospodari svojim koracima, dok uistinu tek ponavlja putanje koje su u njemu utabale nevidljive poluge ponavljanja.
Svako jutro donosi privid novog početka, no ono je najčešće tek zrcalni odraz jučerašnjeg sumraka, prepisana stranica knjige koju netko drugi, stariji i tvrdoglaviji u nama, piše bez prestanka.
Promijeniti smjer kretanja ne znači silovito okrenuti kormilo usred oluje.
To znači promijeniti kut pod kojim sunce ujutro pada na radni stol.
Velike su sudbine satkane od sitnih, jednoličnih poteza kistom. Ako se svakoga dana u isto vrijeme ruka pruži prema istom utočištu, duša se polako navikava na taj uski prostor i počinje ga zvati slobodom. Istinska se preobrazba stoga ne događa u bljesku javnog priznanja ili u katarzičnim noćima odluke, već u onom tihom, gotovo nečujnom trenutku kada ruka, umjesto starog puta, odabere nepoznatu stazu.
Ono što činimo rijetko, tek je ukras na rubovima našeg postojanja.
Ono što činimo neprestano, postaje naša kost i koža.
Svijet nas uvjerava da nas od ponora ili uspona dijele svjetlosne godine, no istina je zbijena u nekoliko kvadratnih centimetara sadašnjeg trenutka.
Jedan jedini dan drži u šaci cijeli mehanizam budućnosti. Kada se večeras spusti mrak, negdje u dubini bića, jedna će se karika otpustiti ili stegnuti, ovisno o tome što je ruka danas dotaknula.
A tamo gdje prestaje vidljivi napor i gdje se misao gubi u tišini sobe, ostaje samo jedno pitanje.
Tko uistinu zatvara vrata kada krene noć – ti, ili onaj koji je u tebi naučio bježati? Odgovor ne leži u riječima, već u načinu na koji će sutra osvanuti prva zraka svjetlosti na tvom dlanu.
-------
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak