Tišina izvan fusnote
Tmina ne dolazi izvana.
Ona se jednostavno razlijeva u nama kada ju pokusavamo negirati.
Postoji, naime, nevidljivi prag na kojem se svjetlost raspršuje, trenutak u kojem se tijelo pretvara u praznu posudu, a duša u tihu, zaboravljenu kartografiju neizrečenoga.
Kada čovjeka slomi tuga, tek tada vidi koliko je sam.
Ta jednostavna rečenica, zapisana na samom rubu svakodnevice, djeluje poput fusnote jednoga života, sitnog, zbijenog zapisa izvan glavnoga teksta, istine odbačene na samom dnu stranice jer bi njezin teret bio pretežak za uspravne, raskošne redove naše tobožnje prisutnosti.
Dok kročimo kroz svijet, okruženi vrevom, iluzijama pripadanja i odjecima tuđih koraka, vjerujemo da gradimo mostove.
No, bol je nepristrani arhitekt, ona ruši sve što je napravljeno od kartona i dima, ostavljajući iza sebe samo ogoljeni kostur vlastitoga bića.
U tom lomu, u toj napuklini kroz koju se više ne provlači nikakva vanjska utjeha, čovjek iznenada prepoznaje svoju iskonsku usamljenost.
Ona nije kazna.
Ona je tvar od koje smo sazdani.
Tužaljka nije krik koji netko treba čuti, nego šapat koji od ranije stanuje u nama.
Pod udarcima duboke žalosti, sve spone s vanjskim svijetom postaju prozirne poput paučine, a bliskost koju smo uzimali zdravo za gotovo raspršuje se kao jutarnja magla nad nijemom vodom.
Tada shvaćamo da nas nitko ne može pratiti u onaj najdublji podzemni sloj vlastita uviđanja, gdje se bol ne mjeri riječima, nego dubinom tišine.
Ipak, fusnota nije kraj priče.
Ona je njezin skriveni ključ, svjedok koji opominje da je glavni tekst samo predstava za prolaznike.
Čovjek prođe kroz vlastiti lom ne da bi se ponovno sastavio u isti oblik, nego da bi naučio disati u praznini koja ostaje.
Nijedno oko ne može doprijeti do one točke u kojoj se tuga pretvara u čistost, niti ijedna riječ može imenovati tvar od koje je satkana ta konačna samoća.
Iza tog uviđanja otvara se prostranstvo u koje više ne dopire jeka ljudskoga glasa.
Ondje, gdje se marginom dodiruju bitak i zaborav, tuga prestaje biti uteg i postaje eter, bezvučni dvorac od kovanog mraka i zvjezdane prašine.
Na samom dnu stranice, kada se tragovi tinte razliju u nepregledno, i sama fusnota prestaje ispisivati smisao.
Ostaje tek prastari, bestežinski dah koji ne traži odgovor, spojen s tišinom koja nas ne obujmljuje kao tuđinac, nego nas prepoznaje kao svoju najstariju, nikada izgovorenu tajnu.
----
Zapis na rubu loma -Maja Šiprak