Alkemija nevidljivog zrcala
Ima susreta koji ne pripadaju vremenu, već prostranstvima u kojima duše tiho prepoznaju vlastiti odraz.
Ispod usvojenih uloga, brižno građenih obrana i uglađenih fasada kojima se predajemo svijetu, iznenada izranja ogoljena istina drugoga.
Taj neporeciv impuls, gotovo tjeskobna tjelesna memorija, struji poput pradavnog dodira koji nikada nismo primili, a bezuvjetno ga pamtimo.
Prisutnost tog drugog bića prožima bit i prije nego što joj razum uspije nadjenuti ime.
Kada netko prodre u te skrivene dubine, on ne donosi samo puku utjehu, on potresa temelje našeg pomno izgrađenog unutarnjeg poretka.
Takav uvid razotkriva zatomljene potencijale i utihnule čežnje, one dijelove nas koje smo iz straha potisnuli ili ih se nismo usuđivali živjeti.
U tom magnetskom polju osjetila se izoštravaju, a dah postaje dublji, miris prisutniji, a prostor između dva tijela ispunjen neimenovanim osjećajem.
Ono iskonsko ja izbija na površinu.
No, to početno oslobođenje ubrzo traži svoju cijenu.
Biće koje budi život u nama, neizbježno dotiče i rane nastale da taj isti život zaustave, stare strahove, sram i zaštitnički ponos koji nas je držao u sigurnom polusnu.
Rađa se paradoks, istodobna žudnja za bliskošću i nagon za bijegom, jer i najnježniji dodir djeluje zakašnjelo opasno na tijelu koje je zaboravilo dubinu vlastite gladijacije.
Upravo u tom rascjepu nastaje alkemija susreta.
Dvoje postaju jedno drugom zrcalo svjedoci koji se uzajamno nose kroz ogoljenost, ranjivost i preobražaj.
Poticati jedno drugo prema hrabrijem postojanju ne znači izgubiti sebe, već dostići vlastitu puninu.
Na tom tajanstvenom pragmatizmu duša, svatko ostaje nepokolebljivo svoj, a nitko se više ne može vratiti u obličje koje je nosio prije nego što je bio viđen, ponašati se kao da je i dalje sve isto.
Nije!
Nikad neće biti.
------
Zapis na rubu loma Maja Šiprak