Nevidljivi horizonti srca
Čovjek je biće koje previše vjeruje svojim očima.
Oslonjeni na varljivu svjetlost dana, mjerimo svijet oblicima, bojama i udaljenostima, zaboravljajući da je vanjski vid samo površinska opna stvarnosti.
No, postoje trenuci kada se ta opna stanjuje, kada nas silina postojanja prisili da spustimo vjeđe i zakoračimo s onu stranu vidljivog.
Zašto zatvaramo oči kada se molimo, plačemo, ljubimo ili sanjamo? Odgovor ne leži u anatomiji, već u metafizici: najljepše i najdublje stvari u životu ne traže svjedočanstvo zjenice, već jeku srca.
Zatvoriti oči znači proglasiti primirje s bučnim, materijalnim svijetom.
U molitvi, taj čin postaje prva stepenica prema beskraju.
Dok su vjeđe spuštene, vanjski prostor nestaje, a unutar nas se otvara katedrala tišine. Molitva nije dijalog s dalekim nebesima, već poniranje u vlastitu bit gdje se susreću prolazno i vječno.
Pred Božanskim ili pred vlastitom savješću, oči su suvišne.
One vide samo oblike, dok duša traži suštinu.
Spuštanjem kapaka skidamo masku koju nosimo pred svijetom i ostajemo ogoljeni, spremni primiti milost koja se ne može nacrtati ni opisati, već samo osjetiti kao nevidljiva toplina koja prožima biće.
Sličan se unutrašnji lom događa i kada tugujemo.
Suza je najčišća kap ljudskosti, a plakanje s otvorenim očima činilo bi se gotovo svetogrđem prema vlastitoj intimi.
Kada nas bol preplavi, ili kada nas takne neshvatljiva ljepota, mi zatvaramo oči kako bismo zadržali taj trenutak unutar sebe, kako bismo dopustili osjećaju da poteče cijelim našim bićem bez vanjskih smetnji.
Zatvorene oči u plaču su štit – one brane ranjenu unutrašnjost od ravnodušnog svijeta i pretvaraju bol u potok koji pročišćava dušu.
A što je poljubac doli potraga za onim izgubljenim dijelom sebe u drugome?
Kada se usne spoje u ljubavi, vid postaje suvišan, čak i smetnja.
Gledanje u tom trenutku zadržalo bi nas na površini kože.
Zatvarajući oči, mi brišemo granice između "ja" i "ti".
Ljubav se ne promatra, ona se pretače.
U tom mraku iza sklopljenih vjeđa, dvoje ljudi ne vidi jedno drugo, već se osjećaju kao dvije rijeke koje se ulijevaju u isti nevidljivi ocean.
To je trenutak u kojem geometrija tijela ustupa mjesto geometriji duše.
Naposljetku, san je konačni trijumf nevidljivoga nad vidljivim.
Svake noći, sklapanjem očiju, prelazimo nevidljivi most između jave i mističnih prostranstava podsvijesti.
U snu, oči nam nisu potrebne da bismo vidjeli svjetove, letjeli iznad planina ili razgovarali s onima kojih više nema.
San nam dokazuje da u nama postoji unutarnje sunce koje svijetli i kada se ovo zemaljsko ugasi.
Život nas neprestano poziva na gledanje, no tek nas zatvaranje očiju uči pravom vidu.
Sve ono što doista vrijedi – ljubav, utjeha, vjera, čežnja – nema ni boju ni dimenziju.
To su titraji koje oko ne može uhvatiti, niti ruka dotaknuti.
Zato, kada se spusti zastor od vjeđa, ne nastupa mrak. Nastupa svjetlost druge vrste.
I dok svijet vani juri za prividima, u toj svetoj tmini sklopljenih očiju, srce kuca u ritmu tajne koja se ne da izgovoriti, znajući da se najveće istine svijeta ionako nalaze u onome što ostaje neizrečeno, netaknuto i zauvijek neviđeno.
--------
Zapis na rubu loma, STOME TIŠINE - Maja Šiprak