MODRINA GRAFITA NA DLANU KOJI NE ZABORAVLJA
U dnu hodnika Laviniinog sjećanja, gdje se svjetlost lomi pod kutom od kojeg oči zasuze, stoji stol prekriven prašinom onih dana koje nismo znali nazvati pravim imenom.
Lavinia sjedi u tišini koja miriše na hladni čaj i stare kapute, držeći u prstima tanku drvenu lovku, odnosno instrument koji je jedini most prema onome što tek treba doći.
Pisanje je uvijek pokušaj da se izmjeri dubina vlastitog nespokoja. Lavinijina ruka podrhtava, ali olovka ne staje. Ona crta obrise sutrašnjice drskošću nekoga tko još uvijek vjeruje da se u bjelini papira može pronaći spas.
Olovka je vječna, ona je neiscrpno obećanje i produžetak nade koja se, poput bršljana, penje uz hladne zidove stvarnosti, tražeći pukotinu kroz koju će proviriti sunce nekog novog lipnja.
Lavinia ispisuje rečenice koje još nemaju lica, gradi gradove u kojima se neće izgubiti, i u tom činu stvaranja osjeća se gotovo svemoćno, kao da crni grafit ima moć nadvladati gravitaciju naših strahova. Olovka je jedini neprekidni dah koji nas drži iznad površine zaborava, alatka kojom krotimo kaos koji nas čeka sutra, pretvarajući prazninu u smisao, a tišinu u ispovijed koja tek treba biti pročitana.
No, dok ona ispisuje tanke, titrave linije budućnosti, osjeća pod jagodicama grubu teksturu svega što je ostalo iza nje. Traži gumicu, mitski predmet koji bi mogao poništiti sram, tugu ili onu jednu pogrešnu riječ koja je pala kao kamen u mirnu vodu, ali dlanovi ostaju prazni. Ona shvaća s gorčinom koja se polako pretvara u mir, da gumica za brisanje prošlosti nikada nije ni bilo.
Prošlost nije skica koju možemo popraviti.
Ona je kiselina koja je već progrizla podlogu, ona je ožiljak na samom tkivu papira. Možemo trljati do iznemoglosti, možemo pokušati prekriti tragove bjelilom zaborava, ali pod određenim svjetlom, stari zapisi uvijek izrone, jasni i neumoljivi u svojoj tišini.
Naše su biografije nalik starim pismima koja su previše puta preklapana. Brazde ostaju čak i kad se papir izravna.
Ne postoji gumica koja može ukloniti miris kiša koje su padale dok smo se opraštali na peronima koji više ne postoje, niti ima te snage koja bi izbrisala sjenu ruku koje su nas pustile kad smo najviše trebali oslonac.
Sve što smo bili, sve što smo pogrešno voljeli ili prekasno razumjeli, ostaje utisnuto u dubinu, neizbrisivo poput tetovaže na umornom tijelu vremena.
Lavinijina ruka zapisuje misli, ne staje. Promišlja i piše, mi smo zapravo palimpsesti, hodajući zapisi sjećanja gdje se nove nade ispisuju preko starih poraza, stvarajući gustu, nečitku mrežu postojanja.
Svaka crta koju Lavinijina olovka danas povuče, svaka rečenica kojom pokušava ukrotiti sutra, nosi u sebi jeku onoga što se ne da izbrisati.
Pisanje budućnosti stoga nije bijeg, već bolno i lijepo pristajanje na to da ćemo zauvijek nositi svoje neizbrisane sjene kao jedini dokaz da smo uistinu bili ovdje.
Gledam u te nevidljive slojeve, u precrtane datume i imena koja više ne izgovaram naglas, i osjećam kako se budućnost ne gradi na praznom prostoru, već na ruševinama onoga što nismo znali sačuvati.
Olovka kojom Lavinia mašta o sutrašnjici hrani se crnilom jučerašnjih tuga.
Ona crpi snagu iz činjenice da nema povratka. Njeno je pisanje dijalog s duhovima koji joj ne dopuštaju da bude plošna, da bude samo bjelina bez povijesti.
Svaki njen novi korak, svaki stih koji Lavinia zapiše u ovom zagrebačkom sutonu, samo je nastavak jedne dugačke, neravne linije koja je počela davno prije njenog rođenja i koja će teći dugo nakon što olovka ispadne iz njene ruke.
U vječnom sukobu između oštrine grafita i odsutnosti gumice Lavinia pronalazi neobičnu utjehu.
Da gumica može brisati, bili bismo samo privremene skice, bez težine i bez korijena. Ovako, sa svim svojim mrljama, precrtanim riječima i krivim potezima, mi smo autentična svjedočanstva jednog bivanja.
Budućnost će uvijek imati olovku, jer ljudska potreba da se projicira u ono što dolazi ne poznaje umor.
Laviniina će olovka zapisivati planove, ljubavi, revolucije i tišine.
Ali nikada neće imati gumicu, i u tome leži njena i naša najveća tragedija i naša najdublja dostojanstvenost. Ostat će vjerna svojim ožiljcima, jer oni su jedina pisma koja joj nitko ne može oduzeti.
Dok vani pada mrak, Lavinia nastavlja pisati, prihvaćajući da je svaki novi redak neraskidivo povezan s onim što je ostalo neizbrisano, tamo dolje, u dubokim, tamnim slojevima njenog bića, gdje prošlost spava mirna jer zna da je nitko ne može dotaknuti.
