Arhipelag neizgovorenog
/Sol u pukotinama vremena/
Svi mi nosimo u sebi jedan stan bez kućnog broja, jednu sobu u kojoj zidovi ne vraćaju jeku i gdje namještaj ne škripi pod teretom tuđih očekivanja.To je ona tišina koju Lavinia čuva kao jedini preostali miraz, tišina o kojoj se ne govori jer čim se imenuje, ona gubi svoju ljekovitu gustoću.U svijetu koji neprestano inzistira na ekshibicionizmu duše, na digitalnom žamoru i imperativu da budemo stalno dostupni, posjedovati vlastitu šutnju postao je najradikalniji čin slobode.
Ta tišina nije praznina. Ona je stakleno zvono pod kojim napokon dišemo bez straha da će nam netko zamjeriti nedostatak riječi. Ponekad je ona mekana poput starog vunenog šala, onaj fini sloj zaštite od propuha tuđih sudbina, a ponekad se pretvara u kavez, u onu vlažnu tišinu stare kuće koja izgriza rubove srca kao što sol izjeda fasade primorskih kuća.
Lavinia zna da je tišina najopasniji i najljepši materijal od kojeg se kroji postojanje.
Ona je negativ filma koji tek treba razviti, radionica u kojoj nastaju najdublje pjesme ne zato što ih netko piše, već zato što dopuštamo tišini da nas prepiše.
Biti sam u tom prostoru ne znači biti usamljen. Usamljenost je hladna soba bez prozora, dok je samoća prostran arhipelag u kojem se ne moramo skrivati ni od vlastite sjene. To je stanje u kojem shvaćamo da smo sami sebi najvažniji sugovornik, onaj s kojim se šuti najrječitije.
Naša je šutnja svilena nit kojom krpamo rupe na pohabanom kaputu svakodnevice, nevidljiva arhitektura koja nas drži uspravnima dok se oko nas sve urušava u buku trivijalnog.
Ne moramo nikome opravdavati svoje povlačenje u taj unutrašnji egzil.
Naša tišina je naša jedina nepokretna imovina, jedini teritorij na koji nitko ne može položiti pravo. Ona je poput pune čaše vode na noćnom ormariću u gluho doba noći , jednostavna, neophodna i bistra, spremna da nas spasi kad nas žeđ za istinom probudi iz sna koji nismo znali sanjati.
U tom suzdržanom disanju, u tom odbijanju da budemo dio opće buke, rađa se suvremena snaga. Rađa se sposobnost da čujemo kucanje sata koji ne mjeri sate, nego dubinu našeg bivanja.
Tišina je, na koncu, jedini jezik koji ne može biti krivo preveden, jedini prostor u kojem naša krhkost prestaje biti slabost i postaje naša najčvršća točka otpora.
