MODRI RUB SADAŠNJOSTI
izlazim iz vlastite glave
kao iz sobe u kojoj je netko predugo pušio
bacam ključeve velikih istina u travu
neka ih rđa pojede
dosta je bilo arhitekture straha
i zidova građenih od potreba i moranja
naslanjam dlanove na hrapavo drvo okvira
kao na jedini oslonac koji mi treba
vrapci ne znaju za povijest
njihov je let oštar rez kroz prazninu
bez pitanja o smislu
bez straha od pada
ne gledam u nebo
pijem mu modrinu koja nije boja
već prostor u kojem prestajem biti važna
i konačno postajem živa
vjetar ne bira koga će dotaknuti
niti jutro traži dopuštenje da svane
brišem granicu između kože i zraka
nema više mene i svijeta
postoji samo drhtaj na rubu
jedini dah koji vrijedi
ostatak je samo šum
izgubljen u tišini koja liječi
