ČOKOLADA NA NEPCU
između dva daha otvara se ponor
gdje se tvar predaje toplini
poput molitve što ne traži riječi
već samo tišinu na nepcu
okus je trag sjećanja
drevne šume zbijene u jednu kap
što puca pod pritiskom čežnje
i razlijeva se kao zaboravljeno sunce
na jeziku se rađa i umire svemir
plima tamnog meda briše obale jave
dok se korijeni stabala i otkucaj srca
stapaju u jedinstven ritam postojanja
klizanje niz grlo
povratak je zemlji
svila što povezuje vidljivo s nevidljivim
tamo gdje okus prestaje biti tvar
i postaje nektar u venama
ostaje samo odjek u dubini bića
miris daljine koji ne poznaje granice
dok se zadnji atom rastapa u mraku
kao dokaz da ljepota živi u nestajanju
