IZA BRUBA VAŽNIH RIJEČI
Lavinia sjedi uz prozor, koji je za nju postao jedina stvarna granica između onoga što je bila i onoga što se napokon usuđuje postati.
Njezina soba više ne miriše na prašnjave uspomene, već na propuh, na nemirni zrak koji ne poznaje povijest ni njezine teške, uštirkane ovratnike. Godinama je, poput svih nas, slagala nacrte velikih planova, nizala odgovore kao hladno kamenje, a da nije primijetila kako je time samo zazidala vlastiti vidik.
Shvatila je da ustrojstvo važnih pitanja uvijek završi kao krhotina pod nogama onoga tko samo želi disati.
Svijetu je dosta ohole pameti koja guši svaki prirodni pokret ruke, svako neplanirano skretanje s puta u meku travu zaborava. Dok drugi nabrajaju pobjede i mjere napredak, Lavinia ponovno uči dodirom osjetiti toplu koru kruha na stolu.
Sklapa knjige u kojima istine vrište s rubova stranica i osjeća kako joj dlanovi postaju lagani, gotovo prozirni.
Tišina katedrala o kojoj sanja dok promatra sive krovove grada nije religiozna, već je tišina praznog prostora u kojemu se više ništa ne mora dokazivati, ni sebi ni drugima.
U toj tišini, riječi morati i napredovati zvuče joj kao strani jezici koje je davno, u nekom drugom životu, s mukom učila i napokon s olakšanjem zaboravila.
Ostala joj je samo potreba za onom bistrom, jednostavnom dobrotom koja se ne oglašava na trgovima, nego se tiho dijeli, poput gutljaja vode.
Sloboda velikih gesta njezin je jedini preostali luksuz.
Riječi su joj postale preteške, nabrekle od ambicije i straha od propasti koja se ionako već dogodila u stisnutim grlima njezinih suvremenika.
Istinska nesreća, promišlja, upravo je onaj trenutak kad zaboravimo kako se smiju parkovi.
Gurnula je krila prozora do kraja.
Šarke su zacviljele kao da se bune protiv njezine iznenadne žudnje za širinom, ali ona ne posustaje.
Pušta vrapce u same pukotine svojih misli.
Oni ne poznaju pojam budućnosti, oni su apsolutni gospodari ovog sada koje nas toliko plaši jer u njemu nismo ništa drugo doli obična, krhka bića pod ogromnim, ravnodušnim nebom.
To modro jutro, ta boja koja nije tek ukras dana nego sama njegova srž, ulijeva se preko drvenog okvira i briše oštre rubove njezina tijela.
Nema više onog spasonosnog poslije.
Nema planova koji bi opravdali ovo golo bivanje.
Lavinia više ne traži svoj odraz u zamućenom zrcalu hodnika, nego u titraju zraka iznad dalekih krošnji. Sve te apokalipse kojima nas plaše čine joj se djetinjastim igrama pred snagom jednog jedinog, običnog, modrog jutra koje ne traži nikakvo opravdanje za svoj sjaj. Gleda u bjelinu zida koju polako ispija svjetlost i shvaćajući da jedini trenutak koji zaista posjeduje je ovaj u kojemu odustaje od svih ostalih.
U svijetu koji inzistira na mudrovanju i vječnom postajanju nečeg drugog, Lavinia bira biti promatrač vrabaca.
I to je najhrabriji povratak onome što je od nje ostalo kad je skinula sve maske važnosti.
Tu, na pragu između sobe i beskraja, za nju prestaje povijest i počinje život.
Bez zareza!
Bez točke, u vječnom, plavom dahu koji je više ne pita tko je.
@Maja Šiprak