BIJELO I CRNO
/Iz ciklusa priča Žuti kišobran/
Altruizam i empatija su joj bili urođeni. Dva oblika ponašanja koji su Lavinijn život obilježavali od najranije mladosti.
Najprije je to bila briga za napuštene životinje koje je sakupljala i sakrivala od roditelja, hranila ih i čuvala nevino dječjim rukama. Roditelji su u konačnici popustili i dozvolili joj da brine o napuštenim životinjama. Kasnije, kroz školovanje uvijek je bila organizator pomoći drugim učenicima - od učenja nekih težih predmeta koje bi učenik slabije svladavao do prikupljanja odjeće, obuće, školskih potrepština, čak i novca ako netko od učenika nije mogao financirati eskurzije i ostale školske izlete ili posjete izložbama, kazalištu itd.
Kako je odrastala, uz sve uspjehe na fakultetu, kasnije na radnom mjestu, ljubavni je život postajao klizište inače dobro posloženog života. Jedan, drugi, pa treći loš izbor ili pak loš trenutak, polako ju je počeo frustrirati. Čeznula je za tim da bude prihvaćena i voljena takva kakva jest. Željela je ljubav i pažnju čovjeka koji će shvaćati njezin senzibilitet i ljubav prema čovjeku i svijetu općenito.
Jedva primjetno, u moru profila koji su tražili njezino prijateljstvo, za oko joj je zapela dugačka poruka nepoznatog, naočitog muškarca. Opuštenost kojom joj je pisao poruke, počela ju je otapati poput najtvrdokornijeg leda sa Antartika.
Neprimjetno, od kave do razgovora, a zatim i pisama kojima ju je obasipao, polako joj se uvukao u život, a da toga u prvi mah nije bila niti svjesna. Pisamce u poštanskom sandučiću, mail za dobro jutro, ruža na vjetrobranskom staklu ispred firme u kojoj je radila, toplo pecivo za doručak , kao da joj je čitao misli, tako je ispunjavao sve njene želje, davno pospremljene u podsvijesti kao nešto što postoji u romantičnim filmovima i knjigama, ali ne i u realnom životu. Obasipao ju je nevjerojatnom pažnjom kakvu do sada nikad nije iskusila. U trenutcima kad nije bio prisutan, iz zakutka mozga dolazila joj je misao kako je mogao tako lako znati što želi, čemu teži, čemu se nada, što ju čini sretnom, ali nije se željela zamarati analizama, pa bi misao brzo potisnula u zakutak iz kojeg je isplivala.
Zaredali su dani u kojima je Boris bio sveprisutan u njenom životu, uvijek na dispoziciji da na najljepši mogući način reagira na poziv ili poruku. Imala je danonoćnu pažnju čovjeka koji je živio da joj udovolji, da joj bude podrška i savjetnik u svemu što je radila ili željela u ostatku svojeg života. Obožavao je Laviniju, ona je bila njegova muza, njegova princeza, njegova boginja koju je predugo čekao i sada želi učiniti sve da bude kraljica njegovog carstva koje gradi za njih dvoje.
Prošlo je nekoliko mjeseci a da Lavinija nije bila niti svjesna vremena, kao u bunilu radila je i disala za trenutke kad će ponovno biti zajedno. Vikendi, zajedničko čitanje knjige, zajedničko kuhanje, uređivanje stana… trenutci nježnosti, bila je najsretnija žena na planeti. S vremena na vrijeme osjećala je nelagodu kad bi on prepun gorčine i potisnutog bijesa pričao o roditeljima koji mu ništa nisu pružili u životu, ili o bivšoj supruzi koja je bila prevarantica i koja je uništila život i njemu i kćerkama. Na trenutke bi osjetila zebnju i strah od nagomilanog bijesa kad bi spominjao prošlost i osobe iz nje.
Zanemarila je svoje prijateljice, nije imala vremena za odlaske na ženska druženja i duge razgovore koje su vodile, povjeravajući jedna drugoj. Najviše joj je nedostajala Vinka iz Slavonije, ali naprosto nikad nije bilo dovoljno vremena za druženja kao prije.
Jednog dana, pišući ostvrt na jednu kazališnu predstavu na koju ju je Boris na višednevna nagovaranja ipak odveo, upitala se da li je to sve što joj pruža pretjerano,. ? Da li Boris ipak pretjeruje u iskazivanju pažnje, ljubavi!? , i zašto se nikada nisu posvađali, zašto joj povlađuje a istovremeno na fin način usmjerava njen život kako njemu odgovara i odlučila je porazgovarati s njim.
Kad su navečer sjeli uz čašu vina, u opuštenom razgovoru upitala ga je da li sanja ili je sve to san koji oboje žive!?
U prvi mah blijedo je gledao u Laviniju, gotovo ne dišući, da bi u djeliću sekunde njegovo lice preplavila takva količina bijesa i grča, da se paralizirala. Ničim izazvan počeo je sipati gorke uvrede na njen račun, počevši izvlačiti djeliće njene prošlosti koju mu je u lijepim trenucima povjerila, optužujući je da je nezahvalna, površna, narciosidna i sebeljubiva žena, koja ne zna uživati u pruženoj pažnji, već traži đavla tamo gdje ga nema.
„Nije niti čudo što nisi uspjela u ljubavi, kad si frustrirana, lažljiva i licemjerna, sve ste vi žene iste, površne glupače koje treba dobro udarati i ne treba im dati plakati“, iskešenim izrazom lica viknuo je i otišao iz stana zalupivši vratima.
Dvodnevna šutnja između njih Laviniji je bila nesnosna. Ma koliko razmišljala što se zapravo dogodilo, nije mogla shvatiti niti prihvatiti Borisovu reakciju na tako bezazleno pitanje koje mu je sporne večeri postavila. Odlučila je nazvati Borisa. Na prvi zvuk zvona javio se riječima: „ Znao sam da ćeš nazvati, ne možeš ti bez mene, nisi ti imala život prije mene, život koji se može nazvati životom“ .. na što se grleno nasmijao. „Dođi do mene da razgovaramo, moram provjeriti gadiš li mi se ili te mogu gledati i dodirnuti“ dahnuo je u slušalicu, prije nego je bez pozdrava prekinuo telefonski poziv.
Progutala je ponos u ime ljubavi i pozvonila na vrata njegovog stana. Zamolio ju je da ga ne dotiče dok ne porazgovaraju. Bila je u šoku od cjelokupne situacije i poslušala je njegove želje, sve u želji da se probudi iz bunila u koje je zapala. Upitala ga je u čemu je pogriješila pitajući tako bezazlenu rečenicu. Znakovito podigavši lijevu obrvu, s visoka obratio joj se riječima:“Ti si nesposobna osoba koja živi kao parazit na slavi prijatelja ili roditelja i bez njihovog poticaja ti si nitko i ništa.
Ti si roba s greškom i ako odlučim biti dalje s tobom, morat ćeš me slušati bez pogovora jer sve što radim i što ti sugeriram činim za dobrobit nas dvoje. Tvoja prošlost je mrlja i sramota za tvoje roditelje, tvoju sestru i tvoje kćeri, ti si sramota koja hoda ovim svijetom, budi sretna da sam te pronašao i uzeo pod svoje, pa ću napraviti od tebe osobu kakva trebaš biti. Nezahvalna si i sebeljubiva, sva moja pažnja, ljubav, pokloni, vrijeme, sve što sam ti dao, ti nemaš pravo propitkivati. Ništa nisi zaslužila, a dao sam ti sve. Tko si ti da propitkuješ moju ljubav i moje davanje. Budi sretna da te hoću pogledati a kamo li dodirnuti. Znaš, nemaš me pravo niti ostaviti, oduzimam ti sva prava.“ Nakon monologa koji je sasuo Laviniji u lice, okrenuo se i zagledao kroz prozor, pustivši ju da joj suze kao slapovi liju iz zelenih očiju.
„U kakvu sam to zamku upala“ , pitala se grcajući od suza, ne znajući da li da ostane ili ode iz stana. Bojala se, po prvi puta osjetila je neizreciv strah. Počela se bojati čovjeka koji ju je do jučer obožavao kao svoje osobno božanstvo.
Uslijedili su dani agonije, šutnje. Čak je i telefon šutio. Lavinija je bila u grču, pomisao na Borisa izazivao bi nalet ljubavi i nalet grča ali i odbojnost i srah. Upitala je „što ja to radim sebi“, a odgovor niotkuda nije stizao. Bio je zakopan duboko u njenom biću. Polako joj je iz svijesti navirala misao da je napravila loš izbor, da je upala u zamku manipulatora, zlostavljača da sve što je Boris činio za nju, činio je da ju učini ovisnom o sebi. Nije to bila ljubav, bila je to manipulacija. Uslijedili su dani u kojima je nastojala izbjegavati telefonske pozive, odgovarati sutradan na poruke iz telefonske sekretarice ili sms-a.
Željela je vratiti vrijeme. Biti ona stara Lavinija koja se radovala jutru, kavi na balkonu, cvrkutu ptica i šetnjama po prirodi. Sama. Kad već nema sreću upoznati srodnu dušu. Nije znala kako se izvući iz ovog bolesnog manipulativnog odnosa. Bojala se Borisove reakcije. U nekoliko navrata zvonio je na vrata stana. Nije otvarala. Nekoliko puta dolazio je u ured gdje je Lavinija radila, međutim nisu mu dopuštali ulazak u zgradu.
Silina njegova bijesa je tih dana poput oluje bjesnjela njezinim mislima i osjećajima. Pod naletima tog vjetra polako je nestajala, poput stopa u pijesku se brisala i njezina ovisnost o njemu, o toj lažnoj pažnji i naklonosti umotanoj u otrovne riječi muškarca koji se odrekao svoje snage da voli i poštuje ženu i priklonio se ideji da njome vlada strahom i prijetnjama. Kako su iščezavala sjećanja na njezinu slabost kojom je žudjela te riječi otrova, tako se u u njoj stvarala jedna nova snaga, poput čvrstih temelja, zidao se red po red bedema kojima je opasala svoju dušu, svoj bitak, svoje nedosanjane snove i snagu za koju je oduvijek slutila da ima – snagu altruizma i empatije.
Proljetni povjetarac mrsio joj je dugu kosu i pleo ju oko velikih stakala njezinih sunčanih naočala. Nasmiješila se samoj sebi i svojim mislima dok je tog poslijepodneva šetala oko jezera, mirna i sama, ispunjena čudnom ljubavlju prema svakom svom koraku i svakoj svojoj misli, pa čak i onoj koju je ispratila osmijehom: Boris je samo sjena mom putu prema sretnom životu, za mene više nema prepreka.
_____________________
foto: Maja Šiprak, Jarun, 17.03.2023.
Maja Šiprak