Modro tkanje jutra
Pijem crno sunce iz keramičke zdjele.
Kava je moj tamjan; njezina para crta mape nepostojećih gradova u kojima sam, možda, mogla biti sretnija.
Dok se odijevam, ne biram tkaninu, već oklop. Svaki gumb je pečat na tišinu koju nosim u kosti.
Pred ogledalom ne vidim lice, već kroniku traganja.
už na usnama je svježa rana, crveni krik usred jutarnjeg sivila.
Moja bit nije u onome što postižem, već u onome što prešućujem dok prelazim prag.
Smisao je taj drhtavi „međuprostor“: trenutak u kojem još uvijek pripadam sebi, prije nego me dan proždre. Ja sam klatno između vječnosti u šalici i prolaznosti u koraku.
Odlazim, a ostajem u mirisu koji lebdi u praznoj sobi – kao dokaz da sam bila tu, prisutna u svom nestajanju.
Maja Šiprak
