KRISTALNI ŠAPAT TIŠINE
Prozirni čuvar tišine bdije nad rubovima našeg postojanja, nevidljiv poput daha i nepomičan poput vječnosti.
On je membrana kroz koju krvari svjetlost.
Krhka je granica između onoga što mislimo da jesmo i onoga što uistinu postajemo kada svi glasovi utihnu.
U toj prozirnosti nema zaštite od istine.
Vidimo kroz nju svemir u njegovoj surovoj ljepoti, ali ostajemo zarobljeni u vlastitom promatranju, svjesni da je tišina koju on čuva zapravo jedini jezik koji ne može lagati.
Tišina je stražar na pragu bivanja, nijemi svjedok naših unutarnjih ponora koji se ne miče čak ni kada se tlo pod nama otvara.
Prelijeva se u dvoranu odjeka, u tu raskošnu i sablasnu arhitekturu naše nutrine gdje se svaki pokret duše umnožava u beskraj.
U dvorani odjeka ništa nikada ne umire sasvim!
Svaki davni krik, svaki potisnuti jecaj i svaka neizgovorena riječ vrate se kao iskrivljeni šapati koji udara o zidove našeg sjećanja.
To je prostor u kojem se jastvo suočava sa svojim višestrukim odrazima, u kojem je jeka snažnija od izvornog glasa.
Lutamo tim hodnicima, tražeći izlaz, ali nema vrata – samo nizovi zrcala u kojima se naša lica tope u sjene prošlosti.
Svaka jeka koju čujemo zapravo je vapaj za onim što smo propustili postati, titraj u zraku koji nas podsjeća da smo sazdani od onoga što smo izgubili.
I dok stojimo tako, razapeti između tišine koja nas čuva i odjeka koji nas progone, duga se nadvija nad našim vidikom kao varljivo obećanje iskupljenja.
Divimo se njezinu luku, toj krhkoj ljepoti koja pokušava premostiti provaliju između zemlje i neba, no duga ne ispunjava sve želje.
Ona je tek optička varka, svjetlo koje se lomi u suzi, podsjetnik da su najuzvišenija nadanja često sazdana od magle i iluzije.
Želja je po svojoj prirodi glad koja se ne može utažiti bojama.
Želja traži meso, traži dodir, traži vječnost u onome što je prolazno. Duga nam daje viziju, ali nam uskraćuje prisutnost, ostavljajući nas da čeznemo za blagom koje se povlači sa svakim našim korakom prema obzoru.
Kada se i ta posljednja boja ugasi i kada dvorana odjeka uroni u primordijalnu tminu, prozirni čuvar prestaje biti stražar i postaje sama suština.
U tom mističnom stapanju, gdje se gubi granica između onoga tko gleda i onoga što je gledano, otkriva se velika tajna ništavila.
Nema više duge, nema više želja, nema više zidova koji vraćaju glasove.
Ostaje samo čista, nepatvorena bit koja ne poznaje ni zvuk ni oblik.
Mi postajemo ta tišina, ona ista koja je postojala prije nego što je prva riječ zarezala svemir.
U tom bezdanu, gdje se vrijeme urušava u sebe, nalazimo jedini mir koji je stvaran.... onaj u kojem više nismo odjek, već sama tišina koja se, oslobođena prozirnog čuvara, napokon vraća kući, u srce neizrecivog.
Maja Šiprak@Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE