ŠAPAT UVEZAN U BJELINU NEIZRECIVOG
Život nije ništa doli duga, neprekidna soba u kojoj zidove nismo prekrili ciglama, nego vlastitim rečenicama, krhkim skelama od crnila koje podižemo nad provalijom zaborava.
Svaki dan koji prođe jedna je okrenuta stranica, šuštava i suha, s onim prepoznatljivim mirisom starog papira koji nas podsjeća da smo nekada bili netko drugi, netko koga više ne prepoznajemo u ogledalu.
Kolekcionari smo vlastitih lutanja, bibliotekari nemira koji pokušavaju složiti kaos u police, vjerujući da će, ako samo dovoljno precizno opišemo bol, ona prestati biti naša i postati literatura.
Na marginama tih zapisa, tamo gdje tinta blijedi u sivilo jutra, taloži se naša prava povijest.
Ona koja se ne da čitati, već se samo nasluti u pukotinama između dva poglavlja.
U gustom tkanju teksta, naše je biće sjena koja luta hodnicima vlastite arhive, tražeći onu jednu, iskonsku riječ koja bi objasnila sve ostale. Svaka naša ljubav, svaka selidba i svaki gubitak, ostavili su trag poput nabora na skupocjenoj svili.
To su niti koje nas drže vezane za tlo dok nas vjetrovi apstrakcije vuku u visine.
Ponekad, u tišini kasnih sati, čini se da knjige dišu, da se slova pomiču i traže novi raspored, kao da naša sudbina još uvijek odbija biti konačna, tražeći utočište u bjelinama koje smo ostavili neispisane.
Te bjeline su mjesta našeg najdubljeg susreta sa sobom, prostranstva u kojima glasovi onih kojih više nema zvuče jasnije od bilo koje zapisane misli.
A tada, kada se svjetiljka razuma polako ugasi i kada korice sjećanja postanu preteške za umorne ruke, događa se onaj tihi prijelaz u neimenovano.
Soba se počinje rastakati u srebru mjesečine, a zidovi od papira postaju prozirni poput jutarnje magle nad rijekom.
Više nismo pisci, nismo ni čitatelji! Postajemo sama svjetlost koja struji kroz pukotine jezika.
U tom mističnom sutonu, gdje se tinta vraća u izvor, a svaka izgovorena riječ ponovno postaje tišina, otvaraju se vrata koja ne poznaju drvo ni metal.
Ulazimo u vrt bez ograda, u prostor gdje se smisao ne traži, jer smo postali sam miris zemlje nakon kiše, sam treptaj zvijezde u oku vječnosti.
Tu, na posljednjoj stranici koja nema broja, ruka se spaja s onim što je oduvijek bilo nevidljivo, i mi se napokon ulijevamo u bjelinu koja nas je čitavo vrijeme strpljivo čekala, čista i sveta, kao dah koji se više ne mora vratiti u pluća.
Maja Šiprak@ STOME TIŠINE/Zapis s ruba loma