KARTOGRAFIJA NEIZGOVORENOG
Ponekad izgledai da je život neprestano preslagivanje uspomena u stanu bez zidova.
U tom prostoru svaka stvar nosi težinu neizgovorenog, a svaka sjena ima svoje ime.
Moja potraga ne traži odgovore koji su zapisani u knjigama, već traži one koji trepere u pukotinama svakodnevice, tamo gdje se stvarnost lomi i propušta svjetlost nekog drugog, zaboravljenog sunca.
Prvi korak u taj svijet uvijek je pukotina u ogledalu.
To je onaj bolni trenutak kada u vlastitom odrazu više ne prepoznajemo lice koje smo jutros umili, već stranca koji nas promatra iz dubine godina.
Kroz tu napuklinu ulazi dah prošlosti, onaj u kojem je još uvijek postojala svila nepoznatog praga. To je osjećaj na samoj granici sna i jave – mekoća nepoznatog doma u koji smo tek trebali zakoračiti, a koji je ostao tek miris na vrhovima prstiju, neostvaren, a prisutan.
Povratak k sebi nikada nije pravocrtan.
To je odlazak u samu sebe kao u napuštenu kuću u kojoj još uvijek miriše na hladan čaj i stare, požutjele papire.
Tu se nalazi soba satkana od pepela i nade, utočište gdje su izgorjele stare ambicije, ali iz čijeg sivila, gotovo prkosno, niče krhka mogućnost novog početka.
U toj sobi, polako i s naporom, iscrtavam zemljopis moje tišine.
To nije karta s gradovima i cestama, već je atlas uzdaha, pauza između dvije rečenice i onih dugih popodneva kada smo šutjeli jer je sve drugo bilo premalo za reći.
Na tom putu, u kutu svijesti, stoji nevidljivi kovčeg.
On je težak, iako u njemu nema materijalnih stvari.
On čuva pisma koja nikada nismo poslali, riječi koje su nam zastale u grlu i lica koja smo polako gubili u magli zaborava.
To je teret koji nosimo s nekom čudnom elegancijom, kao kaput koji nam je s godinama postao prevelik, ali ga se ne usudimo skinuti.
A duboko u temeljima tog unutrašnjeg zdanja, tamo gdje se spajaju sjećanje i praznina, kuca srce na dnu stubišta.
Ono kuca ritmom onih koji čekaju, koji se nadaju da će netko nekad sići niz stube i prepoznati ih u mraku bez postavljanja pitanja.
Gledam prema naprijed, ali tamo me dočekuje samo prešućeni horizont.
To je ona mutna linija do koje smijemo ići u svojem razotkrivanju, granica gdje se naša najdublja intima dodiruje s beskrajem koji ne poznaje imena.
Tu se sve misli skupljaju u jedan jedini, treperavi čvor postojanja.
Jer, dok se sjenke izdužuju, ostaje samo slutnja.. jesam li ja ona koja hoda ovim hodnicima, ili sam tek lik iz tuđe priče?
Možda je cijela ova potraga, sav ovaj napor od pepela i svile, samo titraj u nečijem tuđem oku.
Na samom rubu svijesti, gdje se gube obrisi sobe i sjećanja, ostaje onaj mistični šapat koji kaže da smo mi samo san koji netko unutra sanja, nevidljivi putnik u dahu nekog bića koje nas, dok spava, održava na životu.
Maja Šiprak@STOME TIŠINE/Zapis na rubu loma