TAMO GDJE SE PEPEO PRETVARA U KRILA
U kasni sat, kada se svijet svede na rub balkona i beskrajnu tišinu, zrak donosi miris dozrijevanja i soli, onaj oštri miris vremena koje nezaustavljivo prolazi, noseći sa sobom i utjehu i studen.
Gledam u plamen svijeće, tu jedinu preostalu točku prisutnosti koja drhti na noćnom povjetarcu.
On je poput mojeg bića izložen, krhak i zagledan u tamu koja ga okružuje.
U titraju dok se horizonti brišu, ponirem u bogati, nepregledni arhipelag unutrašnjeg svijeta.
Tamo, u dubini, talože se slojevi svega što sam ikada dotaknula pročitane knjige, posjećene gradove, mirise kiše na tuđim ulicama i sjaj u očima stranaca.
To je raskošna riznica krhotina koja čini moju osobnost , neprekidni proces pretvaranja pepela proživljenog u nadu neizgovorenog. Shvaćam, s nekom svečanom ozbiljnošću, da je najteža umjetnost upravo to zavoljeti tu unutrašnju osebujnu zenu, dopustiti joj da bude nesavršena, a ipak dostojna svjetla.
Biti sam sa sobom nije oskudica već je boravak u najgušće naseljenom kutku svemira, tamo gdje moje misli postaju živa bića.
U bogatstvu samoće, čežnja za onom drugom polovicom bića gubi svoju oštrinu i postaje tek tiha, srebrna nit.
Ne tražim više nekoga da popuni moje praznine, jer one su sada ispunjene mojim vlastitim odjecima. Čeznem tek za drugim bićem kao za suputnikom koji će, poput mene, znati šutjeti o ljepoti ovog unutarnjeg svijeta. Koji slusa ali i razumije dubinu, bez puno riječi.
Plamen svijeće odjednom ugasne, ali mrak koji nastaje nije prazan.
On je baršunast, zasićen i topao. Osjećam kako se moje biće polako rastapa, gubeći oštre bridove tijela.
U tom mističnom sutonu i stapanju s noći, postajem jedno s nevidljivim.
Više me nema u obliku, ostajem samo kao svjetlost koja gori bez sagorijevanja, sigurna u dlanu beskraja koji nas, i ne znajući, oduvijek drži na okupu.
STOME TIŠINE /Zapis na rubu loma@ Maja Šiprak