MONOLOG O PRISUTNOSTI
Da sam ja ti, jutro ne bi bilo samo mehaničko podizanje vjeđa, već tihi dogovor s vječnošću.
Započela bih taj prvi drhtaj svjetlosti u dubokom naklonu prema nevidljivom, prebirući po dlanovima sitne kamenčiće zahvalnosti.
Jer obilje nije u onome što posjedujemo, već u načinu na koji dopuštamo da nas dotakne praznina, pretvarajući je u prostor za disanje.
Mi smo, u biti, tek skupljači trenutaka koji se osipaju poput pijeska, a živjeti obilje znači prepoznati u svakom zrncu cijelu jednu pustinju mogućnosti.
Da sam ja ti, moji bi zagrljaji bili sidra.
Ne bih grlila samo tijela, već i tišine onih koje volim, dopuštajući da se naše sjene isprepletu dok nas ljubav obavija poput magle nad vlažnim zagrebačkim krovovima.
To je ona nježnost koju sam učila od zidova, od starih fotografija na kojima su lica već postala pejzaži. Ljubav nije posjedovanje, ona je sloboda da se nestane u drugome i ponovno pronađe, jasniji i krhkiji nego prije.
Zakoračila bih u taj novi dan kao u neispisanu sobu, svjesna da svaki moj korak ispisuje rečenicu.
Kreirati dan znači slušati njegov ritam i odgovarati mu bojom.
Uživati u toj energiji koja pokreće kosti, koja struji kroz vene kao sjećanje na more, i biti, napokon, autorica vlastitog bivanja.
Mi smo ti koji biramo koje će nas svjetlo okrznuti, koji ćemo miris pohraniti u kutiju sjećanja.
A prošlost?
Otpustila bih je kao što drveće otpušta lišće—bez gorčine, bez buke.
Sva zamjeranja i osude samo su teški kaputi koje nosimo po ljetnoj vrućini.
Dopustila bih mudrosti, toj hladnoj i bistroj vodi, da me ponese tamo gdje osuda više nema težinu.
Jer na kraju puta, ostaje samo ono što smo uspjeli oprostiti sebi i svijetu.
I dok se rubovi dana polako rastaču u sumrak, shvaćam... ja i ti nismo dvije obale.
Mi smo isti šapat u različitim sobama.
Granica između onoga tko promatra i onoga tko jest, tanja je od niti paučine na vjetru.
U toj tišini, gdje se gube imena i lica, otvara se prolaz.
Tamo, u dubini zjenice, čeka nas ono što nismo znali izgovoriti—beskonačnost koja nas gleda našim vlastitim očima, dok polako postajemo samo svjetlost koja se vraća svom izvoru, nečujna i neporeciva.
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @ Maja Šiprak