KRHOTINE U ZRCALU
Soba u kojoj boravim je stanica mojeg unutarnjeg putovanja, kutija obložena baršunom sjećanja i oštrim bridovima zaborava.
U kutovima se taloži pepeo, fini, sivi prah svega onoga što je nekada gorjelo jasnim plamenom.
To su pisma koja nikada nisu poslana, lica koja polako blijede u albumima bez korica, glasovi koji su utihnuli u hodnicima vremena.
Mi sami smo te sobe, nosimo svoje prostore u sebi kao što školjka nosi šum mora, čak i kad je izbačena na suho.
Hodam po pepelu tiho, pazeći da ne podignem previše prašine, jer svaki korak budi duhove onoga što je moglo biti.
Pepeo ima miris starih knjiga, miris prolaznosti koja nije strašna, već samo neizbježna, poput sjene koja se izdužuje pred smiraj dana.
Na zidovima sobe vise crno-bijele fotografije, nepomični isječci zaustavljenog daha.
One su arhiva mog pepela.
Na njima su lica koja više ne prepoznajem u ogledalu, osmijesi zaleđeni u vječnom "sada" koje je davno postalo "nikada više".
Crno i bijelo se ne isključuju, oni se prožimaju kao tuga i mir, ogoljeni od suvišnih boja, svedeni na samu bit postojanja.
Te fotografije ne lažu o vremenu! One samo svjedoče o svjetlosti koja je jednom dotaknula nečije rame, o sjeni koja je pala preko nečijeg čela, ostavljajući nas da u tom kontrastu tražimo dokaz da smo uistinu bili prisutni.
No, kroz napukla stakla prozora, tamo gdje se svjetlost lomi pod čudnim kutom, ulazi nada.
Ona je tek tanka nit paučine koja povezuje jučer i sutra.
Nada je onaj mali, tvrdoglavi zrak sunca koji pronalazi put do najtamnijeg kuta sobe, osvjetljavajući čestice prašine koje plešu u zraku, pretvarajući ih u sitne zvijezde.
Pitam se, koliko puta moramo izgorjeti da bismo naučili kako se pepeo pretvara u plodno tlo?
Moje su ruke sive od te prašine, ali u dlanovima držim sjemenke neizgovorenih riječi koje čekaju svoj trenutak.
Vrijeme ovdje teče kružno, kao sat bez kazaljki koji kuca u ritmu bila. Kada se suton spusti na rubove sobe, granice između jave i sna postaju prozirne poput krila vretenca. U tom međuvremenu, soba prestaje biti prostor i postaje bezvremeni ponor u kojem pepeo i nada sklapaju nijemi savez.
Ja postajem tek šapat u dahu vjetra koji lista nevidljive stranice, dok se na dnu ogledala, tamo gdje prestaje odraz a počinje vječnost, polako rastvara cvijet od mjesečine čije latice piju tminu da bi u zoru izdahle prvo, neimenovano svjetlo.
Mi smo samo putnici koji u šaci pepela traže odsjaj zvijezde, dok nas tišina nježno presvlači u besmrtnost.
Maja Šiprak @STOME TIŠINE/Zapisi na rubu loma