PRAH KOJI PAMTI TVOJ DODIR
U mekim naborima postojanja gdje se dodiruju tišina i vrijeme, svatko od nas nosi težinu vlastite krhkosti, titrajući poput prozirne čestice u dlanu sudbine.
Kazati nekome da si njegovo zrno pijeska u pustinji, znači priznati mu moć nad vlastitim nestajanjem, darovati mu ključ onog jedinog tajnog mjesta gdje tvoj život prestaje biti slučajnost i postaje sudbina.
Ljubav je drhtava budnost i neprestani napor da se u nepreglednom gibanju svijeta ne ispusti ono što je jedinstveno, jer u svemiru koji neprestano umnaža sličnosti, samo je prepoznavanje jedini istinski dom.
Svako je biće neponovljiv lom svjetlosti, a tko taj lom jednom dopusti vjetar..., zauvijek ostaje nastanjen u sjenama vlastitog nemara.
Gubitak je tiha, prozirna opsada koja ne ostavlja ožiljke, već samo neizlječivu glad za onim što je nepovratno.
Kada to jedno, jedino zrno isklizne u bezdan istovjetnosti, svijet se pretvara u zrcalnu dvoranu utvara, u beskonačni niz lica koja su tek blijedi odjeci onoga kojeg više nema.
Hodat ćeš kroz dane kao kroz vlažnu maglu, sretati u tuđim očima iskru koja te podsjeća na izgubljenu vatru, slušajući u tuđim koracima ritam koji te uzalud doziva natrag u prošlost.
To je kazna sjećanja!
Vidjeti moj lik u svakom prolazniku, drhtaj u svakom listu, a znati da sam ti postala nedostižna točka na horizontu, vječni privid koji se povlači pred svakim korakom koji mu se pokuša približiti.
Na samom kraju, tamo gdje prestaje govor i počinje slutnja, događa se preobražaj u kojem se gubi svaka tvar.
Ja više ne čekam da budem pronađena, jer sam se rastopila u samoj tvari čekanja na tebe.
Postala sam onaj neuhvatljivi titraj zraka iznad užarenog pijeska, miris soli koji donosi vjetar s mora kojeg nema, šapat koji ti se pričinja u satima pred svitanje.
Više me ne možeš naći jer sam se uselila u tvoj vid, jer sam postala sjenka tvojih trepavica i hladnoća tvojih dlanova.
Moje biće više nema granica.
Ono je sada onaj mistični rub na kojem se spajaju nebo i zemlja, prostor u kojem si osuđen vječno grliti vjetar, vjerujući da u njemu još uvijek osjećaš toplinu mojih dlanova u tvojima.
Maja Šiprak@Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE