PREŠUĆENI HORIZONT
Postoje jutra kada se budim i osjetim kako mi se koža pretvara u pergament, ispisan sitnim, nečitkim slovima davnih susreta i zaboravljenih lica, kao da sam noću bila prelistavana rukama koje više ne prepoznajem.
To je trenutak kada soba prestaje biti prostor, a postaje melem ili kavez, ovisno o tome koliko sam spremna zakoračiti prema unutra.
Pakirala sam kofere, prelazila granice, tražila utjehu u tuđim gradovima i nepoznatim ulicama, misleći da će me kilometri udaljiti od onoga što nosim u sebi.
Kako sam samo griješila!
Svako to putovanje bilo je pokušaj da preglasam tišinu vlastitog bića, a svaka nova destinacija samo još jedan zastor preko ogledala.
Sada sjedim ovdje, u ovoj intimi koju sam tako dugo izbjegavala, i shvaćam... najveće putovanje u životu nije ono kroz svijet, nego ono kroz vlastitu dušu.
Predugo sam unutar sebe bila neistražena karta s natpisom "tko sam?"
Bojala sam se onoga što ću naći u hodnicima sjećanja – onih malih, prašnjavih kutija u koje sam odložila stare tuge, neizgovorene riječi i strahove koji mirišu na napuštenost.
Trebalo je snage za to ljuštenje slojeva, za skidanje maski koje sam nosila za druge dok ispod njih nije ostalo ništa osim gole, drhtave biti. Lakše je kupiti kartu za avion nego sići u vlastiti podrum i upaliti svjetlo; istina koju tamo pronalazimo ne nudi nam uvijek milovanja, ona nas ponekad šiba svojom ogoljenošću.
Ipak, upravo tu, na tom mjestu gdje prestaje bježanje, otvara se jedan novi pejzaž.
To nije onaj mir koji dolazi iz odsustva buke, već onaj koji nastaje kada se konačno pomirimo s vlastitim pukotinama.
Hrabrost da se upoznamo je sporo, svakodnevno koračanje kroz tamu dok nam oči ne očvrsnu toliko da počnu nazirati svjetlo u tmini koju smo smatrali neprijateljem.
Mir ne stanuje na drugom kraju svijeta, on ne ovisi o koordinatama ni o pečatima u putovnici.
Mir je tihi odjek istine koju smo konačno dopustili sebi čuti.
No, taj mir ima i svoje naličje, jednu neprevodivu dubinu koja izmiče jeziku.
Što dublje silazim niz te unutrašnje stube, to manje prepoznajem vlastite obrise.
Postoji točka u kojoj se ja rastapa, gdje istina prestaje biti riječ i postaje miris tamjana u napuštenoj kapeli moga bića.
Tamo, u najtanjem sloju tišine, netko drugi me gleda mojim očima. Netko tko ne treba ime, ko ne poznaje vrijeme i tko je ovdje bio i prije nego što sam naučila govoriti. Na tom pragu prestaju sva pitanja, a ja postajem samo sjena koja se polako stapa s nevidljivim zidovima vlastite vječnosti.
Jesam li ikada zapravo izašla iz te sobe, ili sam oduvijek bila samo san koji netko unutra, u mraku moje srži, strpljivo sanja?
Pokazati će vrijeme, i odluke koje ću donositi...
Zapis na rubu loma/ STOME TIŠINE @Maja Šiprak