ARHIPELAG UNUTARNJE JESENI
Kažu da mjesec rujan živi u dva godišnja doba, razapet između mirisa zrelog ljeta i prvog šapata jeseni.
No, nas koji smo djeca mjeseca studenog, ne određuje razdioba, već dubina.
Mi nismo samo rub već smo samo središte transformacije, onaj trenutak kada se svijet prestaje pretvarati da je vječan i dostojanstveno ogoljuje svoju bit.
Biti dijete mjeseca studenog znači posjedovati dar vidovitosti u mraku.
Dok drugi bježe od sivila, mi u njemu prepoznajemo tisuće nijansi bisera.
Naša je priroda poput ogoljenih grana bez suvišnog lišća, bez ukrasa koji zavaravaju oko, ostaje samo čista, čvrsta struktura bića.
To je iskrenost koja nastupa kada se sve maske sruše pod prvim mrazom.
Dugo sam, poput autorice, tu neodređenost studenog smatrala slabošću.
Mjesec koji nije ni raskošna jesen, ni kristalna zima, već sivi međuprostor u kojem vrijeme kao da stoji.
No, sada razumijem — studeni je najtiša molitva prirode.
To je onaj sveti prostor između daha i izdisaja, mjesto gdje se sve stare verzije nas polako talože u crnicu, pripremajući tlo za ono što tek treba usnuti.
Moja je duša tkana od jutarnje magle koja ne skriva put, već nas uči da hodamo polako, oslanjajući se na unutarnji kompas, a ne na vanjske vidike.
U svijetu koji vrišti u jarkim bojama, studeni je otmjenost prigušenog. Mi vidimo ljepotu u onome što odlazi jer znamo da ništa uistinu ne umire, već se samo povlači u dubinu da bi se obnovilo.
Živjeti u tom arhipelagu znači biti most između vidljivog i nevidljivog.
To je dar onih koji se ne boje mraka, jer znaju da se najljepše stvari — poput snova, korijenja i najdubljih istina — oblikuju upravo u tišini, daleko od sunčevog bljeska.
Rođena u studenom, mir sam koji dolazi nakon oluje lišća.
Dokaz sam da je praznina zapravo prostor za nastajanje onog lijepog mističnog… ma što god to bilo...
________________
Zapis na rubu loma/ STOME TIŠINE - Maja Šiprak