KRHOTINE U DŽEPOVIMA KAPUTA
Vrijeme je tek tanka nit koja puca upravo onda kada povjerujemo u njezinu neraskidivost.
Skupljamo dane kao što djeca skupljaju školjke na obali, uvjereni da će miris soli i šum mora zauvijek ostati zarobljeni u tom vapnencu.
Onda se probudimo s dlanovima punim običnog, nijemog pijeska.
Moja je bit oduvijek bila krhka, zidana od onoga što se ne može posjedovati, od onoga što izmiče pogledu čim se u njega previše zagledamo.
Više ne radim velike planove .
Jedina vrijedna uporišta su ljudi s kojima se smijeh ne mora objašnjavati, oni čija blizina ne troši riječi, već ih pretvara u tišinu koja liječi.
Snagu mjerim dubinom udisaja u nečijem naručju, tom jedinom topografijom koja mi je preostala.
Svaka večer je mali egzil.
Odlazak iz jednog poglavlja koje je, unatoč nadi, ostalo prepuno neizgovorenih poraza i ožiljaka koji bride na promjenu svjetla.
Vučemo te stare bitke za sobom poput teških, mokrih kaputa, nadajući se da će ih noć osušiti, no jutro nas dočeka s istom onom težinom na ramenima.
Život grebe iznutra, traži prolaz kroz pukotine naše samoće, osobito onda kada se soba ispuni sjenama i kada moramo priznati – onako, sasvim tiho, pred ogledalom koje više ne laska – da su neki putevi naprosto zarasli u korov.
Treba znati zatvoriti vrata koja ne vode nikamo, ostaviti ključeve u bravama tuđih očekivanja i krenuti dalje, lakšeg koraka, s onim mrvama nade koje smo uspjeli spasiti iz pepela dana.
Sutra je uvijek nepoznata zemlja.
Možda će tamo nebo biti bistrije, a koraci manje lomljivi.
Možda će se sivilo rastvoriti u boju koju još nismo imenovali.
I dok se gasim u ovoj sobi, osjećam kako se rubovi moga bića polako gube u mekoći mraka.
Tamo, na granici sna i jave, nestaju datumi i obećanja.
Ostaje samo miris tinte na papiru i slutnja da smo, unatoč svemu, tek pisma koja putuju prema adresi koju ćemo saznati tek kada stignemo, u onom času kada se krug napokon spoji s početkom.
________
Zapis na rubu loma/ STOME TIŠINE @ Maja Šiprak