SLIJEPI PUTNICI NA RASKRIŽJU DUHA
Geometrija udobnosti naspram pejzaža duše
Postoji tišina koja je praznina.
Ona nastaje u skučenom prostoru kabine vlaka ili autobusa, i miriše na umjetnu kožu i ustajali strah.
To je trenutak u kojem čovjek, naslonjen čelom na hladno staklo prozora, shvaća da se ne vozi prema obzoru koji mu je obećan u snovima, već da sudjeluje u kolektivnom bjekstvu od stvarnosti.
Dok tvoji suputnici opsesivno provjeravaju mekoću sjedala i strepe nad svakim šumom motora, ti gledaš van.
Za njih je vozilo utvrda, oklop koji ih štiti od nepredvidljivosti svijeta.
Oni ne vide kako se svjetlost lomi na rosnim livadama niti osjećaju miris nadolazeće oluje koja obećava pročišćenje.
Za njih je put tek nužno zlo između dvije točke mirovanja, a kvar – taj blagoslovljeni zastoj koji nudi priliku za susret s nepoznatim – predstavlja vrhunsku tragediju.
Oni traže izolaciju, a ne destinaciju.
Njihov duh je baždaren na prosječnost, a njihova čula otupjela na metafiziku putovanja.
Dok ti žudiš za strmim stazama koje vode do vrhunaca gdje zrak postaje rijedak i svet, oni mole za ravnu cestu bez rupa, nesvjesni da upravo te rupe dopuštaju korijenju života da probije asfalt.
Biti u krivom prijevoznom sredstvu znači biti zarobljen u tuđoj definiciji sigurnosti. To je kompromis koji polako nagriza tvoju bit.
Ako suputnike ne zanima kamo idete, već samo koliko je topla njihova deka, ti ne dijeliš s njima putovanje – ti dijeliš samo prostor.
Prava tragedija nije stići kasno, već stići na cilj koji nikada nije bio tvoj, okružen ljudima koji nisu primijetili da je usput cvjetala pustinja.
Napokon, spoznaja o krivom smjeru je vrhunski čin buđenja.
To je onaj drhtaj u kralježnici koji ti govori da je vrijeme da povučeš kočnicu za hitne slučajeve.
Možda tamo vani nema utabanih staza, možda nema ni sjedala, a kamo li udobnosti.
Možda ćeš morati pješačiti bos po oštrom kamenju istine.
Ali u tom trenutku, kada ostaviš iza sebe sigurnost sjedala ili kabine i njihove sitne strahove, postat ćeš jedino što je važno: putnik koji posjeduje svoj put.
Jer bolje je zalutati u potrazi za čarolijom, nego udobno sjediti u vozilu koje sigurno i precizno putuje prema ništavilu.
Ljepota odredišta ne pripada onima koji se boje kvara, već onima koji su spremni popravljati svoj svijet u hodu.