SREBRO U KUTOVIMA
Trag svjetla na stolu, tišina sobe i misao o prolaznosti.... ponekad mi se čini da je čitav život samo zbir tih krhotina, sitnih čestica prašine koje plešu u popodnevnom suncu, neprimjetne dok ih ne obasja trenutak potpunog mira.
Pišem o sitnicama, onim malim, krhkim sidrima koja nas drže da ne otplovimo u ništavilo bučne svakodnevice, u stilu onih starih soba s ogledalima u kojima se sjećanja slažu poput pisama bez adrese.
Tražim smisao u hrapavosti starog papira pod prstima, u mirisu kave koji se diže poput tamnog, gorkog oblaka, kao kratkotrajni dogovor s vlastitom dušom prije nego što svijet provali unutra.
Te sitnice nisu ukrasi života, one su njegova intima, njegova materijalizirana samoća.
Gledam kako se sjena čaše izdužuje prema večeri, kako se boja neba mijenja u boju starog, istrošenog srebra, i u tom titraju zavjese prepoznajem tihi otpor zaboravu.
Dan ne čine veliki događaji, oni su često grubi i oduzimaju nam prostor.
Dan čine teksture, hladnoća metalne kvake, zvuk kiše koja sobu pretvara u arhivu tišine.
Sada, dok se soba polako puni tamom, granice između mene i predmeta postaju porozne, a prolaznost prestaje biti neprijatelj i postaje suputnik koji mi dopušta da dotaknem vječnost u jednom drhtavom trenutku.
Ostaje samo taj fini, nevidljivi trag, pismo ispisano tintom koja nestaje, dok se u kutu sobe, tamo gdje se spajaju sjena i zid, polako otvara prostor bez imena, a tišina počinje disati nekim tuđim, nepoznatim ritmom, kao da je netko upravo izašao iz prostorije, a nikada nije ni ušao.
________
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE / Maja Šiprak