KRISTALI TIŠINE
Ponekad se život pretvori u dvoranu s ogledalima u kojoj su tuđa lica, njihove sitne zlobe i krupne ravnodušnosti, jedini pejzaž koji poznajemo.
Reagirati na njih znači pristati na ulogu u tuđem, loše napisanom komadu.
To bi značilo i trošiti vlastito vrijeme, dragocjenu supstancu koja nam curi kroz prste poput sitnog pijeska s neke davne baltičke plaže.
Reakcija je vezanost.
Ona je tanka, ali čvrsta nit koja nas drži u orbiti ljudi koji u našim životima ne bi smjeli biti ništa više od usputnih sjena na zidu. Prestanak reagiranja nije čin oholosti, već povratak sebi.
To je onaj trenutak kada u mapi vlastitog postojanja odlučimo izbrisati puteve koji ne vode nikamo, osim u zamor.
Naši su to unutarnji gradovi, koje moramo očistiti od tuđe buke kako bismo konačno čuli vlastiti dah.
Kada prestanemo hraniti vječne sukobe svojom pažnjom, događa se tiha revolucija.
Svijet se ne mijenja naglo.
On se preslaguje.
To je poput prašine koja se, nakon dugog i besmislenog kovitlanja u mračnoj sobi, konačno spušta na pod jer je netko zatvorio prozor kroz koji je puhao nemir.
Postoje ljudi koji su samo šum na vezama.
Oni ne traže dijalog, već vašu jeku.
Reakciju!
Uskratiti im jeku znači vratiti sebi tišinu.
Tek u toj tišini, stvari se počinju slagati na svoje mjesto.
To nije magija, to je čista fizika duše.
Energija koju smo rasipali na obranu od onih koji nas ne razumiju, sada se vraća kući.
Ona postaje cement kojim gradimo vlastite zidove, ne da bismo se izolirali, već da bismo se zaštitili.
Gledati kako se sve slaže na svoje mjesto sliči promatranju razvijanja stare fotografije u tamnoj komori. Polako, iz magle i neodređenosti, izranjaju obrisi onoga što je uistinu važno: ruka prijatelja koja ne traži ništa zauzvrat, miris jutarnje kave u samoći, knjiga koja nas čeka na noćnom ormariću.
Odustajanjem od nepotrebnih bitaka, mi ne gubimo.
Mi pobjeđujemo u jedinoj važnoj utakmici – onoj za vlastiti mir. Jer život je prekratak da bismo bili stalna reakcija na tuđe akcije. On mora biti akcija po sebi, autentičan i samosvjestan, poput pjesme koja se piše u tišini kasne večeri, dok vani, u mraku, prolaze ljudi koji više nemaju moć da nas dotaknu svojom prazninom.
Na samom rubu tog povlačenja, gdje prestaje tuđi glas, a počinje tvoja vlastita sjena, događa se alkemija.
Svijet se ne slaže rukama, već odsutnošću dodira.
U tom vakuumu koji ostavljaš za sobom, sudbina konačno pronalazi slobodan prostor da iscrta tvoj pravi lik, onaj koji si davno zaboravila u tuđim ogledalima.
Tamo, u dubokoj modrini tvoga unutarnjeg mora, dno se smiruje i postaje prozirno, a zvijezde se, ne pitajući nikoga za dopuštenje, počinju zrcaliti u tebi kao u mirnoj, netaknutoj vodi.
________________
Zapis na rubu loma / STOME TIŠINE/ Maja Šiprak